160 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ ćevoj temi, Bifelu, Stančiću, Matku Trebotiću, Zlatku Šulentiću s pjesmom S putnikove sandale koja toliko podsjeća i navraća na Ivaniševićevu divnu pjesmu posvećenu Hrvatskoj. Kod Šuletnića to tako zvuči: „Dok svijetom lutam / Hrvatska me grije“. Dakako tu je Šutej, tu je i Edo Murtić, tu je Ljubo Ivančić, Kuzma Kovačić, Josip Vaništa, Zlatko Vrkljan, cijela plejada hrvatskih slikara kojima se Zidić profesionalno bavio ili ih je jednostavno volio. U zbirci nailazimo i na kratke biblijske zgode, poput pjesama Bijeg u Egipat ili Šimun Cirenac, tu je i nezaobilazna Knjiga istine: „I ti se / – poput Biblije – / sama od sebe otvoriš / uvijek na istom mjestu“. Tu je u ciklusu Bdijenje pjesma Krist Veronici i vrsno uobličen trostih Žetveno jutro, a onda i cijeli ciklus koji se poziva na Marulića i njegovu Juditu, a prije toga i narativni poetski tekst Sirena koja govori hrvatski kad se nakon Hrvatskoga proljeća hrvatski uglavnom šutjelo. Najzad, iz te je zbirke preuzet i naslov izabranih pjesama Pjevač u lišću. Pjesma je datirana godinom 1971. i 1985. Pjevač koji pjeva u lišću, koji se stapa sa stablom, koji „kao pjevač Božji“ lijeće s grane na granu, svjestan vječne opasnosti da ga ne strefi kakvo zrno ili ne pogodi metak, da ga ne zaskoči koji kobni kobac te mu ime ne prhne u smrti na živu braću, i dok su grane krhke i lomne, zaista, „mnoga imena / ne znaju / gdje će / večeras / noćiti“. Ljepota ove pjesme krije se u opasnosti, a gdje je opasnost, reče Hölderlin, počiva ili se krije ono spasonosno. Za pjevača u lišću, uza tolika vrebanja i opasnosti, najvažnije je pjevati, a pjevati u opasna, olovna vremena daje pjevaču sred blagotvornog lišća dodatnu snagu suočenja i suočavanja sa zlim vremenima. No on je svjestan svojega Božjeg pjeva i zna da mu je pjevati isto kao i živjeti. Pjesniku Zidiću se u kristalnim jasnoćama, bljeskovima i epifanijama transcendiraju puke pojavnosti svijeta, te je zagledan u svoj poziv, svoju misiju Božjega pjevača koji izoštrava, njeguje, pročišćava i ljubi taj veliki talent skladnoga, otpornog i njegovanog pjevanja, taj besplatni dar što ga je pjesnik poput jezika upio s majčinim mlijekom ili preko pejzažnih mediteranskih ljepota, mreškanja mora, rasprostrte prozračne nebeske plaveti i sunca što svakomu stvoru daje svoju životnu svjetlost, poput vode, kiše ili rose i zraka bez kojega života nema i ne može biti. Na kraju, u blagu tonu tragične vedrine Zidić i u svojoj antologijskoj pjesmi Pjevač u lišću upućuje na posao pjesnika kao dio „sadašnje povijesti“ koja je amblematična i samo naizgled patetična dok on, obavljajući posao „pjevača Božjeg“, živi svoju neizvjesnost kroz pjevanje među lišćem, nikada siguran u to hoće li preživjeti ili će mu ime „prhnuti / s mrtvog / na živu mu / braću kao pjevač / božji / što je lijetao s jedne / na drugu granu“, dok „mnoga imena / ne znaju / gdje će / večeras /noćiti“. Igor Zidić se u svojoj Strijeli od stakla pokazao kao iznimno kultiviran pjesnik, obdaren darovima srca, oka i misli, u određenom smislu hrvatsku i europsku tradiciju, modernizam hrvatski i europski doživljava kao eklektik, uvijek svjestan otvorenih mogućnosti tijesno povezati zajedničko povijesno iskustvo s individualnim, osob-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=