159 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ postulata tipa paroles en liberté ili automatskog pisanja. U Zidića je riječ o kratkim efektnim slikama, aforističkim iskazima, ali i o narativnim pjesmama, kadšto i rapsodičnim pjesmama u osluhu Tina Ujevića ili Krune Quiena. Sve te stihove krasi ona artistička finoća, onaj intelektualistički duh o kojem govori Mandić; riječ je o zaoštrenoj finoći do aristokratizma, o cerebralnoj poeziji, o misaonosti i autorefleksiji koja graniči s konceptima. Takav Zidić koji se i u Blagdanskom licu pokazuje artističkim virtuozom, majstorom slika, kao homo ludens s jedne i strogo discipliniran umjetnik riječi s druge strane, kao da zatvara dio svojega stvaralačkog puta, te će se u sljedećih petnaest godina uglavnom posvećivati likovnosti i drugim poslovima koje će novi izazovi i nova vremena postaviti pred njega kao radni imperativ. Treba reći i to da je Zidić, kako je vidljivo, na kraju gotovo svaku pjesmu datirao kadšto dvjema godinama, najčešće jednom godinom, a u rjeđim slučajevima čak i trima godinama, što znači da je na prvim inačicama i dalje radio, dotjerivao ih jezično, ali sadržajno ih nije dirao. Zidić će zbirkom Blagdansko lice još jače istaknuti mediteranizam, precizirati ga i proširiti povijesnim i književnim figurama,„plovidbenobrodarskim i kulturnim faktima, kako to ističe Cvjetko Milanja, zbiljskim motivima i dinamičkim gestama svojstvenim sredozemnoj otvorenosti.“ VI. Nova Zidićeva zbirka Strijela od stakla iz 1985., koja je i nagrađena, znatno se razlikuje po svojoj strukturi: nailazimo u njoj i pjesme dulje forme, ali i uporabu likovnih strategija, kratke pjesme, minijature, slikarske redukcije koje, rekli bismo, opisuju slike. Zidić ih naziva primijenjenim pjesmama, no i one nastavljaju Zidićev mediteranski pjev, čak vidljivije, bilo da se poziva na određene mitološke i kulturne motive, bilo da se znade prepustiti stanovitim ljubavnim motivima, ali i nekim folklornim elementima poput pozivanja na usmenoknjiževnu tradiciju kako bi persiflirao hrvatsku povijest, primjerice u pjesmi Exaudi!. Tonko Maroević će u razgovoru sa Zidićem posebno naglasiti Strijelu od stakla, ističući s jedne strane pjesnikovo ludičko poigravanje smislovima, dok s druge inzistira na mentalnoj disciplini. „Ta se amplituda dade premostiti jedino skokom u senzualno i senzornim oslanjanjem na elastičnost viđenja i gipkost verbalnog kombiniranja. Uvjeren sam, nastavlja Maroević, da si to učinio u najboljim pjesmama Strijele od stakla i time zaokružio i zaključio jedno svoje razdoblje.“ U svakom slučaju, tom je nagrađenom knjigom Zidić fino spojio svoje likovno kritičko pisanje s pjesničkim izazovima i poticajima, ostavivši zapisan cijeli ciklus od dvadeset „primijenjenih pjesama“ koje je posvetio dragim likovnim umjetnicima kojima se posebno bavio. Tu se nalaze minijature, dojmljive slike, minimalistički stihovi, posvećeni Ivanu Kožariću, Ivi Dulčiću, napasnoj Zidi-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=