158 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ Splita i obližnjih otoka: on vidi egipatski, hebrejski, kretsko-mikenski, atički, fenički, etrurski, rimski, bizantski, ilirski, arapski, provansalski (francuski), katalonski (španjolski), talijanski, hrvatski, novogrčki, turski profil mediteranskoga duha. A onda i njegov poganski, izrealitski, katolički, muslimanski, ortodoksni, agnostički i ateistički profil. Poznaje i sve tri mediteranske svete knjige par excellence – Talmud, Bibliju i Ku’ran. Mediteran daje određeni predokus gozbe, ali nudi i kost. Svi ti pojmovi, spojevi, raznovrsne povijesti, ratovi, književnost i umjetnosti čvrste su poveznice koje Zidić nikada ne će drukčije percipirati i razumijevati, nego kao vazda zajedništvo, i on ga imenuje trima simbolskim sastavnicama koje su karakteristične za cijeli sredozemni areal: more, sunce i kamen. More kao simbol plovidbe, sunce kao simbol života, kamen kao simbol trajnosti i mudrosti – neke od tih simbola prepoznao je i u poeziji A. B. Šimića. Njihovo supostojanje zapravo je čovjekova glad za svim glavnim krepostima, za svim vrlinama, za vječnim i neprolaznim koje otkrivaju sve tri svete mediteranske knjige. Dakako, Zidić ima i svoja određenja mediteranizma koja se očituju u tisućljetnoj genetskoj vezi s predcima u jeziku, u zemlji, krvi i moru, u mediteranskim gradovima koji su stožeri čovjekova života, u pejzažima morskim, nebeskim i kamenim, ali bogatu mediteranskom, samo mediteranskom raslinju, obilju opojnog bilja, na kraju u školi, odgoju i mudrosti – znanju s punom sviješću da u početku bijaše Riječ... Sve je to Zidićev mediteranizam po srodstvu u različitostima, gdje ništa nije suvišno, nepotrebno ili prekomjerno. Taj Zidićev osjećaj za jezik i njegovu neizrecivost svakako počiva u njegovoj dubokoj erudiciji i eleganciji kojom se suvereno kreće kroz različite sastavnice hrvatske i europske tradicije, hrvatskoga i europskog modernizma, povijest i suvremenost. V. Treća Zidićeva zbirka Blagdansko lice iz 1969. rekapitulacija je njegova desetogodišnjega pjesničkog stvaranja i okuplja ono najbolje što donose dvije prve zbirke,„repetitorij temeljnog repertoara“, rekao bi Maroević, sveden na krajnju askezu i minus postupak, no nikako to ne bi mogao biti haiku ili zen, jer to dvojstvo, ma koliko ga Zidić poznavao i čitao, ipak mu nije vlastito, ne pripada njegovu kulturnom kontekstu. Sam kaže:„Svoje reduktivne zapise ipak oblikujem u drugoj jezičnoj, slikovnoj i duhovnoj tradiciji.“ I daje Davoru Šalatu za pravo da ga razložno kontekstualizira „u brazdi zapadnjačkog načina mišljenja i hermetičke pjesničke tehnike“. Osim toga, bilo je i kritičara koji su s obzirom na Zidićevo zanimanje za nadrealizam kao likovni pravac pokušavali dio Zidićeva pjesništva označiti nadrealističkim odrednicama, što također iznevjerava Zidićevu poeziju jer se on ipak nije držao nadrealističkih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=