157 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ vježbe, kao ciklus najizvornijih i poetski najradikalnijih tekstova, humornoga tona, u osluhu Ionescovih iskustava, Ionescovih vježbi, koji je kritika vrlo često pohvalno spominjala zbog neobičnih, neuobičajenih i etičkih promišljanja, kao svojevrsnu kritički komponiranu dionicu svjedočenja i parodiranja u dijaloškoj formi sudbine ljudske u poljskim društvenim i političkim uvjetima života, koje nije bilo teško prenijeti i na hrvatsku onodobnu zbilju. Peti ciklus Poslanstva neka je vrsta mješavine pjesama u prozi, poetskih odlomaka, fragmenata i kratkih aforističkih iskaza nalik predsokratovskim fragmentima i maksimama. Ciklus Razgovor čista kost sadržava pet pjesama u prozi predsmrtnoga, vrlo mračnog karaktera, koje sadržajno mogu podsjetiti na Mihalićevu zbirku Put u nepostojanje iz 1956. i uopće njegove često defetističke i mračne stihove, stihove poraza i odustajanja, stihove koji odišu pesimizmom i stoičkim podnošenjem patnje i neuspjeha. Posljednji ciklus Samo čas donosi još jednu Zidićevu temu: vitalizam, snagu kojom se pjesnički subjekt može suprotstaviti okrutnosti života, pa ako i izgleda da izlaza nema, ipak valja makar prigušeno urlati, treba uzgajati svoj krik, propovijedati jednakost svih bića i stvari, da bi stihove Naše pjesme zaključio gotovo programatskim riječima utjehe i nade: „Mi polazimo od nade i pjevamo / a zemlja nam je mati.“ Nimalo slučajno Maroević i za Horvatićevu Groznicu i za Zidićevu zbirku Uhodeći more koristi slične izraze i ocjene. I jedna i druga zbirka predstavljaju rijetkost na tadašnjoj pjesničkoj sceni. Kao početnici, oni su zauzeli visoko mjesto i pokazali rijetku svježinu slika, rijedak spoj tradicionalnoga i modernoga, jer smjelim povezivanjem različitih značenjskih slojeva igraju se, jedan poviješću, drugi jezikom; Horvatić tragičnim doživljajem neposredne prošlosti, Zidić leksičkim ludizmom. To će poigravanje jezikom još snažnije doći do izražaja u drugoj Zidićevoj zbirci Kruh s grane iz 1963. u kojoj još intenzivnije reducira stih, izraz mu postaje sažet i lapidarniji, kao da ga uzrujava brbljavost onoga vremena. Sav u lirskim odlomcima, fragmentima i skicama. Svakako se jače može prepoznati utjecaj talijanskoga hermetizma kojemu ne ide samo u prilog prijateljstvo s Ungarettijem, nego i bliskost s Quasimodom i Montaleom jer i uz njihovu pomoć traži mogućnosti koncizne simbolike mediteranskih pejzaža, mediteranske sudbine, mediteranskih okusa i mirisa, i ono što resi cijelo Sredozemlje i duh sredozemnoga čovjeka – da uvijek traži etičke okomice i etičke postupke koji će ga odvojiti od bestijalnosti života i ukazati mu drukčije perspektive kao što to pjesnik čini u ciklusu Buđenje i pjesmi Druga svjetlosti, kojima kao da ne traži više bljeskove kao trenutačne pojave i dnevne epifanije, nego svjetlost onkraj vidljivih pojava, svjetlost koja nadilazi trenutačne i prolazne bljeske sunca, ljeskanje mora ili vidljive zaustavljene slike u riječima, a navješćuje onostranost, možda i candor lucis aeterne. Inače Zidićev duh Sredozemlja ili Mediterana sklon je redu i usustavljivanju. Zidić je mediteranski širi od zavičajnog
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=