156 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ najapstraktnijoj pjesmi kao i slici). Za Igora Mandića, Zidić objavljuje s mjerom, ima iza sebe tri zbirke Uhodeći more, Kruh s grane i Blagdansko lice iz 1969., što je zapravo retrospektiva Zidićeva pjesništva. Pjesnik Zidić je poseban, onaj koji je svoju finoću zaoštrio do aristokratizma, a svoju misao do hermetičnosti. Čitanje njegovih pjesama traži sabranost, duh asketizma: takvu unutrašnju zaoštrenost, pa i u formalnoj ekonomiji riječi, koju nije dosegnuo ni jedan suvremeni hrvatski pjesnik. Mandić spominje i određeno nadrealističko pjesnikovo iskustvo po kojem je pjesnička slika – čista tvorevina duha. Pohvale sigurno svakom pjesniku gode, znače određeno priznanje i prepoznavanje. Kad pak Zidić govori o svojoj prvoj zbirci, svjestan tadašnje cenzure, poziva se na Giuseppea Ungarettija i na budnost koja je i njega, kao i druge pjesnike, tjerala na „sve hermetičniji jezik“, izraz koji ne će biti proziran, sadržaj koji će biti neproničan, koji će izričajno posezati za „aluzijama i sugestijama“. Zidića nije suviše zanimala razlogovska „filozofičnost“ ili „pojmovnost“. Radije se pozivao s jedne strane na domaću, hrvatsku pjesničku i književnu tradiciju koju je prisvajao i potom pretvarao u svoju: tradiciju i jezik Marulića, Gundulića, Mažuranića, Preradovića, Kranjčevića, Matoša, Ujevića, Šimića, Tadijanovića, Šopa, Mihalića... Zavičajnu čakavštinu prepustio je Ivaniševiću, a zavičajne teme Nazoru, Uvodiću i Cettineu, iako ni sam nije odustajao od dijalekta, posebno koristeći motive Krležinih Balada Petrice Kerempuha u ciklusu Dvorac Modrobradog. Što se modernih klasika tiče, čitao je zajedno s drugim naraštajnim mladcima Baudelairea, Rimbauda, Mallarméea, Lorcu, Kierkegaarda, Nietzschea, Bachelarda, Heideggera, Bretona, Camusa, Sartrea, Eliota, Ungarettija, Quasimoda, Valéryja, a dakako, kao klasičar, teško je mogao bez Homera, Sofokla, Platona, Heraklita, Demokrita, poslije i novogrčkih pjesnika Kavafisa i Seferisa, te je na njihovu tragu snažno osjetio „nužnost istodobnog čuvanja ljepote i slobode“ kao svojega vlastitog puta... Za prvu Zidićevu zbirku zaista je amblematičan taj spoj hrvatske i europske/svjetske tradicije, hrvatskoga i europskog modernizama. Nije čudo što je hrvatski modernizam prepoznao prvo u Antunu Branku Šimiću i koliko ga je fascinirao stih Dimitrije Demetra: „Ja od Brente vidjeh obale zelene“. Pišući natuknicu za Zidićev prvijenac, Tonko Maroević kazuje kako je riječ „o jednom od značajnijih pjesničkih prodora ranih 60-ih godina XX. st., jednom od prvih i najradikalnijih manifestacija senzibiliteta naraštaja koji je upravo nastupao na književnu scenu.“ Prvi ciklus Grčki potop najdoslovnije prenosi pjesnikovo iskustvo starogrčke civilizacije, sadržava četiri amblematska teksta kroz koja progovara o doživljaju dijakronije mediteranskog areala povezujući ga s enformelskim iskustvom propasti, prolaznosti i smrti. Šest pjesama iz ciklusa Uhodeći more posve su nadahnute duhom mediteranizma, čistih, jasnih i jednostavnih slika. Slijedi potom već spomenuti ciklus Strani jezici, nastao u Krakovu, u četiri stavka ili četiri
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=