155 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ bili su je Janko Polić Kamov, Krleža, Donadini i mnogi drugi u doba građanske Hrvatske u nastajanju. Ali u novo doba, u doba kaljenja novoga socijalističkog čovjeka, čovjeka kolektiviteta, čovjeka po mjeri partije i partijske cenzure, dakle u negrađansko vrijeme, svakako je bila novost. Nisu im bili potrebni službeni recenzenti koji su recenzirali za potrebe tadašnjih nakladničkih kuća, nisu išli konvencionalno utabanim stazama objave knjige, iako je cenzora zacijelo bilo, jer teško da se štogod tiskalo bez cenzorova „blagoslova“. No bili su to, kako Stamać govori, samofinancirani vlastiti apstraktni „filozofski“ pjesmotvori koje je zaista bilo teško dovoditi u bilo kakvu vezu s kakvim alegorijskim „društveno neprihvatljivim“ sadržajima. No bili su to pjesmotvori koji su bili „svojevrsna duhovna dijagnoza, ali i estetski stav, odnosno traženje korelativa (makar ne i ‘objektivnog’) za kaotičnu i prijeteću zbilju, za svijet u opasnosti i neskladu.“ Rekli bismo, bili su to stihovi slobodnih mladih ljudi u vremenu neslobode i represije – Ranković je pao tek 1966. – u doba diktirane literature koja je trebala graditi kolektivistički novi svijet, novo društvo i nove ljude. Spomenuti pjesnici, među njima i Zidić, odstupaju od takva stanja stvari, mimoilaze uvriježenu praksu i zauzimaju se za svijet slobode, svijet slobodnoga društva i slobodnog pojedinca. Zidićeva je knjiga bila posljednja koju su za vježbu otisnuli učenici Grafičke škole na Jordanovcu. „Slog su ručno, doslovce dječjim ručicama, slagali učenici, četrnaestogodišnjaci“, ističe Stamać, pod paskom dizajnera Tomislava Žire Radića. Najveću pohvalu dobio je prvijenac Dubravka Horvatića Groznica, i to kao pravo otkriće i nova pojava u tadašnjem suvremenom hrvatskom pjesništvu, kao „najbolji prvijenac“, kako ga imenuje Šoljan; Stamaćeva zbirka Rasap ostala je njegovim zaštitnim pjesničkim djelom i životnim znakom, i to ne kao kakva literarna „intertekstna“ izmišljotina, nego življena zbilja, jer ni jedna književna tvorevina, ako je literarno vrijedna, nije puka izmišljotina, izvire iz krvavih životnih pora i doživljaja. Ništa se u pravoj poeziji ne može izmisliti ili konstruirati, inače bi to bio čisti konstrukt. Već smo jednom prigodom rekli: „Pravom pjesniku, pjesniku koji je svjestan svoje odgovornosti za riječ, za vlastito stvaralaštvo, vazda je stalo do uspostave kakva sklada i reda u neredu i metežu zbilje i svijeta, u aporijama života i u pokušajima osmišljavanja vlastite egzistencije“, osobito ako je riječ o olovnim vremenima i politički uvjetovanim diktatima. To je zapravo bio zov slobode ili odaziv na poziv slobodnog stvaranja, unatoč svim zabranama. Zidićeva zbirka Uhodeći more jednako tako dobiva iznimne pohvale. Hvali je tko drugi ako ne tadašnji arbiter elegantiae, glavni hrvatski književni kritičar Antun Šoljan: „Nova zvijezda na obzorju“, bez sentimentalnog baljezganja. Zidić je zanimljiv pisac, koji ima što reći, koji to govori na originalan način, suvremenim vokabularom, suptilnom intelektualističkom dikcijom, s puno kulture, s osjećajem za detalj, riječ, efekt, sliku (jer samo realan predmet može biti osnova i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=