154 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ na koljeno i živjele u hrvatskome narodu – istodobno s određenim poganskim doživljajima i u poganskim svjetovnim običajima. K tomu se dakako pridružuju arhetipovi, mitologije, mitološka bića, grčki literarni junaci, toposi, a onda naravno i kršćanski motivi, kršćanski vokabular, ludost kršćanskoga križa, kršćanske relikvije i svetinje, sve ono što je mlad čovjek, radoznao i željan znanja, upijao u svoje vene, pa i preko svojega otačkoga pučkoga govora; tu se talože mnogi literarni utjecaji i poticaji, uglavnom mediteranske, sredozemne, provenijencije, mnogi pjesnici i pisci sa svojim klasičnim djelima ili pojedinim dionicama svoga stvaralaštva, i sve se to u osjetljivu pjesniku, Mediterancu, poput primjerice Viktora Vide, stapa, sjedinjuje i prožima u razmišljanjima i pokušajima dokučivanja dubljih smislova i dubljih uvida. Jer ono što je Vida, Mediteranac, pisao o svojemu rodnom zavičaju i gotovo do mita uzdignuo Perast, poprativši vlastiti doživljaj svoga zavičaja riječima: „Kad me pitaju za zavičaj, kao što prsti traže i otkidaju najljepši cvijet, moja duša odabire Perast. On je grad duše, tužno veselje duše, kao njegovi vrtovi s ružama, koji raduju oči. On mi je zarana ispunio duh vedrinom, kao zdenac, u kojem se prelamaju zrake. U njemu sam već u djetinjstvu nazreo nužni red sklada, odzive geometrije među stvarima. Mi Hrvati s mora poput ostalih Mediteranaca doživljavamo ljepotu kao jednu od prvih stvarnosti, čula zdušno sudjeluju u igri svjetlosti, koja oblikuje stvari“, mogao je što slično napisati i Zidić o Splitu, ili o otocima koji se iz Splita vide ili naziru u punoj svjetlosti sunca, u bljescima sunčevih zraka ili plavetnim maglicama što ih kadšto jasno i vidljivo, a kadšto neprozirno i nepronične skrivaju. Vida, pravi pravcati Mediteranac, potvrđuje gotovo nepisano pravilo da su pjesnici našega Juga većinom metafizičko-tragično dublji, naglašeno osjetljiviji na kruta pitanja čovjekove životne sudbine. S jedne strane tragično osjećanje života – sjetimo se Unamuna, također Mediteranca – s druge idiličan odnos prema vlastitu zavičaju i duboko ukorijenjen vitalitet, élan vital, nisu li nekako ravnomjerno raspoređeni i prisutni u većine pjesnika Mediterana? Pa tako i u poeziji i u cijelom stvaralaštvu Igora Zidića... IV. Igor Zidić započinje mladenačkim, rekao bi kritički, nedovoljno odgovornim pjevom, kao srednjoškolac. Vrlo brzo, za studentskih dana, 1960., jedan je od pokretača časopisa Razlog, te uz Dubravka Horvatića, Antu Stamaća, Josipa Stošića i Vladu Bužančića u vlastitoj nakladi objavljuje svoju prvu zbirku Uhodeći more. Skupina se doskora povećava i dobiva ime razlogovci, kao kakva suprotiva krugovašima, starijemu pjesničkom naraštaju (Pavletić, Novak, Milićević, Slaviček, Tomičić, Pupačić, Šoljan, Gotovac, Slamnig i naročito Mihalić). Vlastita naklada u hrvatskoj književnosti nije bila nikakva velika novost. Kao način objavljivanja ra-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=