151 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ bilo ponavljati jer su toliko dobro izrečene, protumačene i izdvojene da kod toga posla ne bi puno vrijedila ona latinska si duo faciunt idem, non est idem. Tomu, rekli bismo, sabranom ili probranom pjesniku Zidiću valja dodati još tri knjige koje upotpunjuju njegov stvaralački profil i daju uvid u glavninu Zidićeva stvaralaštva. Riječ je, kako to naslovljuje Rogić Nehajev, o tropletu klasična sjaja, o trilogiji izabranih djela Igora Zidića. U veljači 2022. objavljena je knjiga Jesmo li živi? Polemike, rasprave, govori 1968-2014., knjiga koja donosi uglavnom Zidićeve političke tekstove, njegove intervente i eseje, politički intonirane, vazda u svojevrsnom stvaralačkom osporavanju, oporbenjaštvu ili prosvjedu, u kojoj se u posebnoj cjelini nalaze tekstovi naslovljeni U Matici i s Maticom hrvatskom za koje se nipošto ne može reći da su tekstovi prigodnice, što je logično, jer je Zidić niz godina bio predsjednikom najstarije hrvatske institucije koja danas, na žalost, u vremenu relativizacija vrjednota nema onaj tretman kakav je imala u različita vremena hrvatske povijesti kada je uglavnom, uz Katoličku crkvu, bila bitan čimbenik hrvatske državnosti i hrvatske državotvorne misli, gotovo supstitut za hrvatsku državu. Zidić će vazda naglašavati važnost hrvatskoga identiteta kao jedne od bitnih sastavnica žive hrvatske baštine i stalnoga otpora raznim protuhrvatskim gledištima i pokušajima da ga se ospori, od naziva jezika pa do svojatanja hrvatskih književnika, hrvatske književnosti općenito, ali i samih teritorijalnih pretenzija nezasitnih susjeda. Sjajno rezimira Rogić Nehajev Zidićevu zaokupljenost Maticom hrvatskom: „Bez Matice hrvatske teško bi bilo zamisliti cjelinu moderne kulturne tradicije u Hrvatskoj. (...)“. Jedna od bitnih sastavnica žive hrvatske baštine stalna je borba za hrvatski identitet.„Srž našeg identiteta jest otpor, jest nepomirljiva borba za svojstvo i za vlastitost u svomu i na svomu (...). Ako smo se naučili boriti da bismo opstali, onda neka ta borba bude naša navika, budimo borci jer to jesmo (...) Mi nismo gospoda iz perja, mi smo oni koji se bore i koji bismo, da se prestanemo boriti (...) – sve izgubili.“, govori Zidić. Korijen svim tim tekstovima treba tražiti u čvrstoj povezanosti Igora Zidića s Maticom hrvatskom, njezinim htijenjima i programima, njezinom ulogom u hrvatskome narodu i povijesti hrvatskoga naroda, s cijelom plejadom hrvatskih ljudi koji su od samog osnutka Matice hrvatske Maticu vodili, za nju se skrbili, nju afirmirali i za nju izgarali, riječju, živjeli za nju. Ali nipošto deklarativnim zauzimanjem i pustim proklamacijama, nego priležnim, marljivim i samoprijegornim radom pri kojem se čovjek ne će pitati što je njemu Matica hrvatska dala ili što će mu dati, nego što on može i mora dati Matici hrvatskoj. Premda Igor Zidić nije politički pisac, nije homo politicus, njegovo se političko određenje kao pisca ne može zanemariti ili osporiti. U knjizi su sabrani i tekstovi koji se neposredno tiču Domovinskoga rata u kojima Zidić otvoreno govori – kao što je 1971. stao u obranu vrijednoga, skromnog i poštenog čovjeka profesora Ivana Alilovića – što znači obrana Hrvata od
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=