149 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ ra Zidića kao pjesnika i da otkrije neke temeljne stvari kojima je nagrađena zbirka bila obilježena. Postavljam mu jedno od pitanja: „Čini se da i u ‘Strijeli od stakla’ pribjegavate što sažetijem, što slikovitijem, što jasnijem dočaravanju onoga što želite reći...“ – „Pribjegavam zgusnutim (jezičnim) slikama. Ta kratkoća ne dolazi ni od lijenosti ni od želje za enigmatskim iskazom, nego nastojim (u vremenu koje od jezika pravi potrošnu robu) stvoriti polivalentne kondenzate, nešto što ne možete usput (jednosmjerno) potrošiti, što nije dobro za konzumaciju jer je gorko i slatko, vruće i hladno odjednom.“ „Nije li to već pomalo zidićevski manirizam koji se proteže njegovim trima zbirkama?“ – Zidić odgovara: „Preostaje mi da se nadam da je zaista tako. Da sam pišući stigao do prepoznatljiva rukopisa. Bez toga malog traga subjektivnosti pjesništvo, za me, gubi svaki smisao. Ne bojim se, dakle, manirizma, ako je moj: zrcalo koje pokazuje lik, pokazat će i njegove mijene. Oko toga ne treba nastojati: vrijeme radi. Sada, dok govorim i mogu govoriti, moj jezik je nalik meni. Poslije, kad zamuknem i kad me ne bude, ja ću nalikovati njemu. I sve će neizgovoreno biti nalik napisanom, čak i onda ako je bilo proturječno.“ Dakle, pjesnik priznaje svoj manirizam jer je njegov, jer je dio njegova prepoznatljivog rukopisa, jer u sebi nosi vidljiv trag njegove pjesničke subjektivnosti, jer donosi što novo i obogaćuje ne samo njegovo, Zidićevo, pjesništvo, nego ostavlja tragove u cjelokupnoj suvremenoj hrvatskoj poeziji. To će se dobro vidjeti i poslije kad se pobliže pozabavimo cjelokupnom njegovom poezijom. Na pitanje o određenim biblijskim temama koje određuju Zidićeve pjesme: od Biblije, preko Biblije u kršćanskom smislu do grčke mitologije, zapravo arhajskoga, antičkoga svijeta što ga je pjesnik, mladićem, utkao u svoje pjesništvo, Zidić odgovara:„Oni su prirodan sastavni dio moje optike. Odrastao sam u ambijentu u kojem je biblijska ikonika dio životne svakidašnjice. U svakom je drevnom gradu na našoj obali isto: oni su s kršćanstvom rasli i utvrđivali se proti nekrstu: u svakome je od njih zvonik bio urbani stožer. A opet su ta magična mjesta (kao što je splitski Peristil sa Sv. Dujmom i krstionicom) odisala i duhom neke neobične tolerancije. Na ulazu u splitsku katedralu stražu i danas čuva nubijska sfinga, a katolički se obred obavlja – od VII. stoljeća – u nekadašnjoj grobnici cara poganina. Završio sam klasičnu gimnaziju, volio sam povijest, klasične jezike, književnost i umjetnost. Upoznao sam pogansku antiku, zanosio se mitskim pričama i pripadao kršćanskoj zajednici ne osjećajući taj drevni helenski i rimsko-judejski svijet kao strano, a kamoli kao neprijateljsko biće. Sve se to mirno stopilo i sraslo i vjerujem da ćete u mene naći ne samo biblijskih, nego i poganskih sadržaja, naravno, u smislu kulturoloških a ne vjerskih referenci. Elemenata je kršćanske ikonografije neusporedivo više, no i oni su u moj svijet ušli mimo svih doktrinarnih projekcija. Kršćanske kulturne stereotipe ne mogu izbjeći naročito onda kad mislim na‘zadnje stvari’, na eshatološke sadržaje.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=