148 IGOR ZIDIĆ Božidar PETRAČ Strani jezici, prevratni po shvaćanju odnosa između znaka i značenja (daleko prije ikakvoga „semantičkog konkretizma“, kako stvari postavlja Tonko Maroević).„Kad je sve to dobro izmiksano, dobio se ispresijecan tekst, pun nervatura, ironije, sinkopa, govornih fraza, s političkom pozadinom, naravno. To sam kao skicu pribilježio potkraj ljeta u Poljskoj, gdje sam intenzivno učio poljski jezik dok me kod kuće, dan ili dva po povratku čekao ispit iz talijanskoga za koji se, pravo reći, nisam ni spremao. U Zagrebu sam Strane jezike samo prepisao ‘učisto’; poslije sam, od zgode do zgode, promijenio neku riječ ili interpunkciju. Strani jezici su privlačili pozornost prevoditelja – pozornost stručnjaka za strane jezike. Bili su komunikativni, na svoj način jednostavni, govorili su slobodnim jezikom o vremenu i mjestima neslobode“. Dakako, Zidić ih je uvrstio u svoju prvu zbirku pjesama Uhodeći more, te ostade zavazda njegovo proživljeno poljsko iskustvo. Dvadeset i pet godina poslije Zidićeva boravka u Krakovu, u Poljskoj, nije se gotovo ništa promijenilo. Godine 1981. uslijedila je sovjetska intervencija. Krakov je bio zapušten grad, ali grad koji je imao svoje ulice, svoje kavane u ulici Florjanskoj, svoj Glavni trg s crkvom svete Marije, svoj kraljevski dvorac Wawel, svoju prošlost u kojoj su gotovo jednakom mjerom stradavali Poljaci i od Nijemaca i od Rusa, imao je svoje knjižare, uglavnom prepune ruskom literaturom, ali djelovao je itekako samizdat, potajice su se tiskale knjige pjesama, primjerice Adama Zagajewskog i njegova zbirka Putovati u Lavov i druge pjesme, i širile među intelektualcima pa i običnim ljudima. Bio je osobito prisutan novi papa Ivan Pavao II., bivši primas i nadbiskup krakovski i svojim je postupcima bitno ohrabrivao svoj narod i Katoličku crkvu u Poljskoj. Opskrba je, po svoj prilici, bila i gora, neimaština je prisiljavala Poljake da se snalaze, kako umiju i znaju, najviše švercom posteljine, krzna ili kristala. Valuta se mijenjala na „crno“, ali radilo je satiričko kazalište Maszkaron gdje su se izvodila djela hrvatskih dramatičara Ive Brešana i Ivana Supeka... Gostovalo je Dramsko kazalište Gavella s Krležinim Glembajevima u režiji Petra Večeka... To dakako nije bitno olakšavalo pitanja opskrbe koja je zaista bila velik problem, i u vrijeme mojeg boravka doista se teško živjelo, od točkica za meso, do potpune nestašice toaletnog papira, da o drugim proizvodima i ne govorim, jer dućani su bili gotovo posve prazni. Dakle, negdje u to vrijeme Igor Zidić ljeti 1986. dobiva nagradu Društva hrvatskih književnika, tada Društva književnika Hrvatske, Tin Ujević za najbolju zbirku pjesama Strijela od stakla iz 1985., objavljenu u poznatoj Naprijedovoj rešetkastoj biblioteci koju je uređivao Milan Mirić. Tada nastaje i moj prvi i jedini intervju s njime kao dobitnikom prestižne pjesničke nagrade. Intervju je objavljen u katoličkoj obiteljskoj reviji Kana i nosi znakoviti naslov, izrečen pravim zidićevskim izrazom Bljesak staklene strijele. Došavši na dopust 1986. u Zagreb, na ljetne ferije, nalazimo se i radimo razgovor, ne prevelik, ne premalen, taman dostatan da predstavi Igo-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=