147 Božidar PETRAČ IGOR ZIDIĆ je osjetio i tamnu i svijetlu stranu poljskoga života i poljskoga društva koji su se politički hrvali s„velikim bratom“ u liku Sovjeta i s komunističkim represivnim aparatom, a koji će se i u vrijeme mojega boravka politički i duhovno, gotovo već potkraj komunističkoga režima pod generalom Jaruzelskim hrvati s ostatcima istoga režima od 1985. do 1987. Igor Zidić bio je, prema vlastitu pripovijedanju u svojem intervjuu u Poljskoj 1960. i ljeto je proveo upravo u Krakovu, te posjetio neke druge poljske gradove i predjele. To mu je, kaže, pomoglo da zavoli Poljsku i Poljake, ali i da shvati gdje su i kako su: „A bili su – velik narod i velika zemlja – na tlu: u siromaštvu i pod strašnim pritiskom: kako povijesnim, tako i suvremenim.“ No unatoč tomu vidio je i doživio njihovu samosvijest, ponos i dostojanstvo. Susreo se, kako svjedoči, s odličnim jazz i kulturnim klubovima, vrsnim glazbenicima, koncertima, slikarima, pjesnicima, kazališnim umjetnicima... Sve je to nekako uspijevalo otkloniti grubu poljsku svakodnevicu, ni s kakvom opskrbom, zapuštenim kolodvorima, jadnim vlakovima i autobusima, kioscima praznima i nikakvim, možda čak i donekle ukloniti jeziv osjećaj beznađa i smrti. Sve se to nekako poklapalo sa slikama iz naše stvarnosti. Jer, kako svjedoči,„sve se to bljeskovito ukrštavalo sa slikama iz naše zbilje: kako tadašnjega, tako još više onoga mediteransko antičkoga, koji je u to vrijeme zaokupljao moju imaginaciju.“ U Poljskoj nastaje Zidićev prevratni tekst (izvor: glasistre.hr; snimio: D. Kovačević)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=