146 Božidar PETRAČ, Zagreb Zidić je pravi umjetnik riječi i koje god područje ili polje njegova djelovanja željeli promatrati, dolazimo do jednoga jedinstvenog zaključka: što god je Igor Zidić svojom rukom potpisao, bila to pjesma, polemika, rasprava, politički tekst, likovna kritika ili likovna monografija, sve to jasno odaje ruku vrsnoga jezičnog tkalca, sve to odaje jednu jedinstvenu osobnost koja po svoj prilici najprije proizlazi iz pjesničkoga nerva i doživljaja svijeta te oštrovidnoga i vidovitog likovnog oka – dok mu osnovne ljudske težnje bijahu vazda okrenute slobodi, svojoj osobnoj slobodi kao stvaratelja, slobodi svojih suradnika i slobodi svojega naroda, riječju svakoga ljudskog stvora. Njegova je životna staza, smisao njegove životne pustolovine, zapravo nužno istodobno čuvanje ljepote i slobode. * * * „NE BOJIM SE MANIRIZMA, AKO JE MOJ...“ O 85. obljetnici rođenja Igora Zidića I. Naši su se životi, životi Igora Zidića i mene, isprepleli negdje 1985. ili 1986. iako dopuštam da smo se i prije upoznali. Tih sam se godina nalazio na privremenom radu u Krakovu, u Poljskoj, i to na Jagielonskom sveučilištu, i četiri semestra predavao hrvatski jezik studentima kojih je tada bilo jako mnogo – za razliku od sadašnjega vremena kad ih je poprilično malo. Nisam ni slutio da je Igor Zidić znatno prije, gotovo dvadeset i pet godina prije, jedno ljeto proboravio u Poljskoj, da (izvor: glas-koncila.hr; snimio: B. Čović)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=