143 Ugo VESSELIZZA PRIJEVODI stranicu, kao da je na njoj, najzad, odmor od misli ili, također, misao o odmoru. IX. Kad već budemo zajedno sišli stubama starosti, jednu po jednu, godinu za godinom, i gledali kako se posrebruju vlasi i bore brazdaju čelo, neće nam žaljenje, uvijek uzaludno, već stav prema žaljenju razotkriti prag zrelosti. Tako, kad smo odavde odlazili, htjedosmo reći: „moglo se više, moglo se…“, ali večer je mračna, a u gluho doba i hladnija, kad crne ptice lete nad strehom, i vjetar vije stablima, do posljednjeg lista, i ljeta su umorna, i ne obećavaju drugo savršenstvo. X. Ali uistinu voljeti neku pjesmu pomalo je drugačije iskustvo od običnog razmatranja, ili promatranja, ili prosuđivanja, u mjeri da se u njoj može barem pronalaziti i bliske oblike, ili oblike koje bi, ipak, bilo nesmotreno prosuđivati. Govorimo o danu kad su zajedno stajali na rubu jezera, i u njemu se ogledali, kao dvoje ljubavnika, kao da ih ne uznemiruje prisutnost onoga kojeg su donijeli na svijet. Malo si govorio, i malo, ne rekavši, prešutio: neizgovorene riječi, mnoge stvari kriju. S talijanskoga prepjevala: Lorena Monica Kmet, Buje
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=