142 PRIJEVODI Ugo VESSELIZZA VI. Uostalom, ako govor pokušamo preispitati i dalje je govor, ili se svejedno mijenja, a možda i nije govor, prema onome što možemo vidjeti. No izgleda da se udvostručuje, ili udvaja, ili se samo daje, kao svjetlo koje ozaruje sobu, ujutro, i izgleda baš kao soba, ako se ogledamo oko sebe, pritvorenih očiju, ili vidimo da smo se promijenili, a možda i jesmo promijenjeni. VII. Vjerujem da su razumijevanje i nerazumijevanje dva načina na koja se stvar daje, a nerazumijevanje da je sámo razumijevanje, jer da tako nije, ne bi se vidjelo ni od čega se stvar sačinjava. Mogli bismo se, u tom slučaju, zapitati jesu li slike i ideje kojima se koristimo ili smo ih koristili ili bismo ih bili drugačije koristili da nam je bio dopušten drugi razgovor, nisu li i one način da se ništa ne kaže, ili da se ne sporimo, ili da se ne preispitujemo o nečemu što smo napravili, ali nam se čini da to nismo dobro napravili. Istina je da onda ne bi imale smisla niti prazne stvari, s drugima, onima koje razumijemo, i ne razumijemo. VIII. A u ovaj sat nije rijetkost da čitanje pruža odmor mislima, i obratno, misli odmoru, ili, barem, strpljivu tišinu uokolo, koja se čini primjerenom tišinom. Uživat ćemo u miru koji se javi nakon izleta na selo kad se vratimo kući umorni, a pogled pronalazi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=