141 Ugo VESSELIZZA PRIJEVODI i znam da i sebi ponavljam: istina je, naš je odnos bio lijep, prisan i nježan čak i za najumornijih dana, dana koje ne bismo željeli proživjeti. IV. Pa onda, i da ničeg nema doli naših slika, koje kao da nas smještaju u nepomičnost, ne više mjenjivu limfu, i kad tvoj lik ne bi odražavao ništa doli dugu tišinu jezera, i sámo bi te jezero uzdignulo kao svoga stvora, prozračnoga, i na toj točki držalo kao pokazatelja nepomičnosti, i odande bih se promatrao kao sliku pored neke druge slike, i u tom slučaju rekao bih: ti si stvarna, jer naša su lica sad već voda na vodi, budući da sad već zarobljenici smo vječnosti. V. U trenucima nakon polaska, kad je sunce već visoko gore na nebu i obzor se proteže daleko, može se zbiti da osjetimo nemir, iako se naizgled ne čini tako. Pravedno tad je priznati da pružena ruka djece iza stražnjeg stakla, ili auta koji polako napreduje, ili suprugova njega trenutak prije pomažu tek u smislu da jesu prave, ali ne i dovoljne da možemo njima do kraja biti zadovoljni. I u tom smislu, neka bi mogla pomisliti da polazak više nije važan, ili da bi čak mogao, gotovo, u životu otkriti veliku iluziju.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=