139 Ugo VESSELIZZA PRIJEVODI I. Pjesma se razmatra na mnogo načina, a jedan od njih je ne razmatrati je uopće. I to može izgledati naivno, razborito pomiješano s naivnim, prihvaćanje u starijoj dobi, kad se gledamo u ogledalo i vidimo da ostarjeli smo. Onda netko može misliti da je prekasno za razmatranje, ili htijenje, ili prosuđivanje, ali granice nisu sasvim jasne; kao kad sunce zalazi, a izlet je pri samom kraju, i povratak iz sela u grad, u suton, postane lakši, zavodljiviji u polusjeni sutona. No možda je prekinuti dan onaj koji nas najbolje tješi, večera u obitelji, čitanje pokraj vatre, u pucketanju vatre proplamsaji razgovora, prije odlaska na spavanje, u sobi ogledala. I u tom slučaju, u toj dobi, razmatrati ili ne razmatrati ostaje uvijek osobna stvar, izbor, ili želja za izborom, ili u krajnjem slučaju prepirka između muža i žene razbuđenih u krevetu. Naravno, te je stvari moguće reći posve drugačije, i onda se razmatranje promijeni, ili se prilagodi, prilagodi svoj glas kao što se naši glasovi prilagode satima u danu, ljudima, stvarima… A kad se šuti, i razmatranje šuti, ili pokatkad traga, trača oko tišine poput ženā na tržnici, i nalazi rješenja, tragove korisne i u tišini, ali zacijelo nisu prikladna rješenja. Malo dalje, malo dublje,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=