134 PRIJEVODI Andrea CAMILLERI Ali di je divojka? Je li možda uspjela uteći svojim napadačima ili su je ovi oslobodili? Ili je pogriješio? Možda je mentalna rekonstrukcija prizora značila nešto drugo? Ali ipak mu je neki unutarnji glas govorio da ne vjeruje onome što vidi: dvojica mladića koja pripremaju večeru. Upravo ga je ta prividna normalnost uznemiravala. Oprezno poput mačke, Montalbano se počeo penjati po zidanim stepenicama koje su vodile na prvi kat. Kad je stigao do polovice stepeništa rasklimanih pločica, umalo se poskliznuo. Gusta i tamna tekućina prelijevala se preko škalina. Sagnuo se, dotaknuo je vrhom kažiprsta, pomirisao: bio je suviše iskusan a da ne bi zna da je to krv. Zacijelo je prekasno da divojku pronađe još živu. Na posljednje dvije stepenice popeo se gotovo s mukom, unaprijed opterećen onime što je pretpostavljao da će vidjeti i što je zaista i vidio. U jedinoj osvijetljenoj kamari na gornjem katu, divojka, ili barem ono što je od nje ostalo, ležala je na podu, potpuno gola. S oprezom se nastavio približavati tijelu, iako ga je djelomično smirivalo to što je i dalje čuo glasove one dvojice s donjeg kata. Fino delo su činili s nožem nakon što su je silovali koristeći čak i dršku od metle koja je krvava ležala kraj nje. Izvadili su joj oči, odrezali cijeli list na lijevoj nozi, amputirali desnu ruku. Bili su joj čak počeli rastvarati trbuh, ali su zbog nečega odustali. Čučnuo je da bolje vidi, ali sad mu je bilo teško stat na noge. I to ne zato što su mu koljena klecala, već upravo suprotno: bio je napet kao struna i osjećao je da bi, ako ustane, poput kakve igračke na feder mogao odletjeti do plafona. Ostao je u tom položaju dovoljno dugo da se smiri, dok nije potisnuo zasljepljujući bijes koji ga je obuzimao. Ne smije pogriješiti, njih dvojica protiv njega samog, lako bi ga svladali. Na prstima je sišao niz stepenice i ponovno razgovijetno čuo glasove obojice. „Oči su taman pržene. Hoćeš li jedno?“ „Da, ako ti probaš komad lista.“ Viši inspektor izašao je iz kuće, ali nije na vrijeme stigao do auta, morao je zastati da se ispovraća, pazeći da ga ne čuju, susprezao je poriv zbog čega mu se trbuh grčio od bolova. Kad je stigao do auta, dopra je prtljažnik, izvadio kantu benzina koju je uvijek nosio sa sobom, vratio se do kuće i ispraznio je odmah iza ulaznih vrata. Bio je siguran da ona dvojica neće osjetiti miris benzina jer će ga prekriti puno snažniji mirisi dva pržena oka i lista na lešo ili u šugu, vrag bi ga znao. Imao je jednostavan plan: zapaliti benzin i natjerati ubojice da skoče s kuhinjskog prozora prema stražnjoj strani kuće. Tamo će ih čekati on. Vratio se do auta, dopra pretinac, uzeo pištolj, stavio metak u cijev. I tu se zaustavio. Vratio je pištolj u pretinac, stavio ruku u žep, izvadio novčanik: da, u njemu je bila telefonska kartica. Dolazeći ovamo, primijetio je govornicu udaljenu nekih stotinjak
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=