131 Andrea CAMILLERI PRIJEVODI i mirišljavom. U ured je toga jutra stigao još prije osam, a sada je njegov sat pokazivao točno ponoć. Cili se dan trudio iznuditi priznanje od jenog škifožog starca koji je iskoristio divojčicu od devet lit, a zatim je pokušao ubiti udarcima kamenom u glavu. Divojčica je ležala u komi u bolnici u Montelusi i zato nije bila u stanju pripoznat silovatelja. Nakon nekoliko sati ispitivanja, viši inspektor je sve manje sumnjao u krivicu privedenog čovika. Ali ovaj se zabarikadirao u svom negiranju ne ostavljajući ni najmanji procjep. Pokušao ga je uhvatiti u zamku, u stupicu, u trapulu, zaskočiti pitanjem: ali ovaj ništa, vrtio je uvijek istu ploču. „To nisam bio ja, nemate dokaza.“ Dokaza bi zasigurno bilo nakon DNK analize sperme. Ali predugo bi to trajalo, a kako se u narodu kaže – ide vrime, nosi brime. Oko pet popodne, nakon što je iscrpio cijeli repertoar policijota, Montalbano se počeo osjećati poput govorećeg leša. Zatražio je od Fazia da ga zamijeni, otišao u kupatilo, skinuo se gol, oprao od glave do pete, ponovno se obukao. Vratio se u prostoriju kako bi nastavio s ispitivanjem i začuo starca kako kaže: „Fo nifam bio ja, nemafe dokafa.“ Zar je odjednom postao Nijemac? Pogleda u privedenog: iz usta mu je kapala krv, jedno mu je oko bilo otečeno i zatvoreno. „Šta se dogodilo?“ „Ništa šefe“ odgovori Fazio s anđeoskim izrazom lica kojem je samo aureola falila.„Zavrtjelo mu se. Udario je glavom u rub stola. Možda je slomio zub, sitnica.“ Starac na to ne reče ništa pa viši inspektor navali s istim pitanjima. U deset navečer, a da prethodno nije uspio pojesti ni jedan panin, u policijsku postaju uđe Mimì Augello, frižak kao rosa. Montalbano se odmah zamijeni s njim pa požuri u konobu San Calogero. Toliko je pregladnio da mu se činilo da bi sa svakim korakom mogao klonuti na zemlju poput kakva iscrpljenog konja. Naručio je predjelo od morskih plodova i već je unaprijed guštao u okusu kada upade Gallo. „Šefe, dođite, starac je napokon progovorio. Najednom je puka, kaže da je on razbio glavu divojčici nakon što ju je silovao.“ „Kako je to moguće?!“ „A bo, šefe, zamjenik Augello ga je nagovorio na to.“ Montalbano se namršti, ali ne zbog predjela od morskih plodova koje neće stići pojesti. Ali kako?! On je cili dan pljuvao krv zbog tog škifožog starca, a Mimiju je uspjelo u tren oka. U policijskoj postaji, prije nego što je otišao do starca, pozove svog zamjenika u stranu.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=