128 PRIJEVODI Andrea CAMILLERI pac na misto, obrisao se rupčićem najbolje što je mogao, ponovno obukao košulju i jaknu, a kravatu je spremio u žep. Zatim je sija na sidilo koje se nalazilo gotovo pred pećnicom. Tad je viši inspektor, ne samo da bi prikratio vrijeme, počeo razmišljati o nečemu što je pročitao prije nekoliko dana. Pessoa tvrdi, kroz riječi koje stavlja u usta jednom od svojih likova, istražitelju Quaresmu, da će se netko tko prolazi ulicom i ugleda čovika kako leži na pločniku instinktivno zapitati: zašto je taj čovjek ovdje pao? Ali, Pessoa tvrdi, to je već greška u rasuđivanju i, dakle, moguća činjenična greška. Taj prolaznik nije vidio da je čovjek ondje pao, vidio ga je da leži. Činjenica nije da je čovjek na tome mjestu pao. Činjenica je da se on nalazi ondje na tlu. Možda je pao na nekom drugome mjestu pa su ga premjestili na pločnik. Pessoa tvrdi da je svašta moguće. I dakle, kako objasniti Faziju i Gallu da je jedina činjenica u ciloj stvari, osim leša, ta što se Antonijo Firetto nije nalazio na mjestu zločina kada su oni stigli? Da su ga sa sobom poveli sinove ubojice to sasvim sigurno nije činjenica, već greška u rasuđivanju. Zatim se sjetio još jednog primjera koji je potkrepljivao prvi. Pessoa tvrdi, uvijek putem Quaresma, da ukoliko neki gospodin sjedi u salonu dok vani pada kiša i u prostoriju uđe mokri posjetitelj, on će neizbježno pomisliti da se gostu odjeća natopila vodom jer je bio na kiši. Ali ta se misao ne može smatrati činjenicom jer taj gospodin nije na vlastite oči vidio gosta na ulici kako kisne. Možda su mu, umjesto toga, izlili lavor pun vode kad je ušao u kuću. I kako onda objasniti Faziju i Gallu da mafiozo koji je „pogubljen“ preciznim hicem u potiljak nije nužno žrtva same mafije zato jer je nekog uvrijedio ili jer se odlučio pokajati? Pessoa tvrdi i da... Nikada neće saznati što je još u tom trenutku Pessoa tvrdio. Umor, koji se sakupljao tijekom dana, iznenada ga je poklopio, poput kapuljače koja je dodatno zamračila već mračnu sobu. Glava mu je klonula na grudi te je zakunjao. Prije nego što je pao u dubok san, stigao je samom sebi zapovidat: spavaj poput mačke! Laganim snom mačke koja izgleda kao da čvrsto spava, ali koja i zbog najmanje sitnice skače na noge u obrambeni stav. Nije znao koliko je dugo spavao, uljuljkan stalnim zvukom kiše u pozadini. Naglo ga je zbudija, baš poput mačke, slabašni zvuk kraj ulaznih vrata. Možda je to bila neka beštija. Zatim je čuo kako se ključ okreće u bravi i vrata pažljivo otvaraju. Ukipio se na sidilu. Vrata su se zatvorila. Vrata se nisu iznova ni otvorila ni zatvorila, nije vidio promjene u gustome mraku, ni izvan ni unutar kuće. Neki je čovik ušao, ali je ostao nepomično stajati tik uz vrata. Niti se viši inspektor nije usudio maknit, bojao se da bi ga i samo njegovo disanje moglo odati. Zašto ne krene naprid? Možda je čovik nanjušio nečiju nepoznatu prisutnost u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=