125 Andrea CAMILLERI PRIJEVODI Fazio i Gallo su se letimice pogledali. „Viši inspektore, otac je bio čestit čovjek“ odlučno reče Gallo. „Može li se znati zašto kažeš: bio?“ „Jer mislimo da su ga dosad već ubili.“ „Dajte objasnite: šta se, po vašem mišljenju, dogodilo?“ „Ako mi dozvolite“, reče Gallo,„htio bih prvo nešto dodati. Antonio Firetto imao je gotovo sedamdeset lit, ali bio je mlad u duši. Pjesnik.“ „Kako, molim?“ „Jušto tako, pjesnik. Nije znao ni čitati ni pisati, ali bio je pjesnik. Pjesme su mu bile lijepe, čuo sam ih nekoliko.“ „A o čemu je govorio u pjesmama?“ „A bo! O Gospi, mjesecu, travi. O takovim stvarima. I nikad nije stija virovat u sve ono ča su govorili o njegovom sinu. Tvrdio je da Giacomo nije u stanju to učiniti, da ima dobro srce. Nikad nije htio vjerovati u to. U selu se jednom potukao do krvi s nekim ki mu je reka da mu je sin mafiozo.“ „Shvaćam. Ti mi, dakle, želiš reći da je posve normalno to što je sina primao u goste budući da ga je smatrao nevinim poput Isusa.“ „Jušto tako“, reče, gotovo izazivački, Gallo. „Da se vratimo našem razgovoru. Šta se, po vama, dogodilo?“ Gallo pogleda u Fazija kao da mu poručuje – sada je na tebi riječ. „Giacomo je ovdje stigao rano poslijepodne. Mora da je bio mrtav umoran jer se bacio na krevet u blatnjavim cipelama. Njegov ga je otac pustio da spava, zatim mu je spremio jelo. Giacomo je sjeo za stol, tada je već bilo škuro. Njegov otac ili nije bio lačan ili obično jede kasnije, pa je otišao u štalu da se pobrine za tovara. Ali vani su najmanje dvojica muškaraca čekalo pravi trenutak. Zgrabili su ga, tiho ušli u kuću i zapucali u Giacoma. Nakon toga su sa sobom poveli starca i odvezli autom kojim je došao Giacomo.“ „A zašto ga, po vama, nisu ovdje ubili kao što su to učinili sa sinom?“ „A bo, možda je Giacomo nešto povjerio ocu, a oni su htjeli saznati što su si rekli.“ „Mogli su ga ispitati u štali.“ „Možda su mislili da će stvar potrajati. Mogao je netko naići. Kao ča se, uostalom, i dogodilo.“ „Budi jasniji.“ „Ubojstvo je otkrio Antonijov prijatelj koji živi tristo metara dalje. Ponekad bi navečer, nakon jela, njih dvojica popili piće i kušeljali. Zove se Romildo Alessi. Taj Alessi ima motorin pa je pojurio do obližnje kuće gdje je znao da imaju telefon. Kada smo stigli, tijelo je još bilo teplo.“ „Rekonstrukcija vam ne štima“, brutalno im reče Montalbano.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=