123 Andrea CAMILLERI PRIJEVODI praktički je bilo neizvedivo. Izgubljen dan. Kao što je i očekivao. Ali nije očekivao da u policijskoj postaji neće zateći nijednog svoga čovika. Nije bilo čak ni Catarelle. Gdje su svi finili? Začuo je nečije korake u hodniku. Bio je to Catarella koji se vraćao sav zadihan. „Škužajte, kapo. U apoteki san bija, gašpirin san kupija. Dolazi mi kremperatura.“ „A može li se znati gdje su ostali?“ „Vicekapo Augello ima kremperaturu, Galuzzo ima kremperaturu, Fazio i Gallo...“ „...imaju kremperaturu.“ „Ne, kapo. Uoni su dobro.“ „Gdje su?“ „Su pošli unamo kadi je niki ubijen.“ Eto ti ga na: ne možeš se udaljiti ni pola dana, a oni zajno iskoriste priliku i zgrabe mrtvaca. „A znaš li gdje?“ „Znam, kapo. U kontradu Ulivuzza.“ Kako doći tamo? Da pita Catarellu, ovaj bi ga bio u stanju poslati na Sjeverni pol. Zatim se sjeti da Fazio ima mobitel. „Zašto da uopće dolazite, šefe? Zamjenik državnog odvjetnika dao je nalog da se tijelo ukloni, doktor Pasquano ga je pregledao, a kriminalistički tehničari samo šta nisu završili.“ „A ja ću svejedno doći. Čekajte me, ti i Gallo. Objasni mi točno kako da dojden.“ Sasvim sigurno mogao je poslušati Fazijev savjet i ne izać iz ureda. Ali htio je, na neki način, nadoknaditi taj izgubljeni dan koji je protratio u vožnji dužoj od četiri sata i u poplavi besmislenih riječi. Kontrada Ulivuzza bila je smještena na samoj granici s Monteluzom, još samo sto metara i viši inspektor iz Vigate ne bi imao nikakve ovlasti nad slučajem. Kuća, u kojoj su pronašli truplo, nalazila se na potpunoj osami. Bila je to prizemnica izgrađena u suhozidu s tri prostorije u nizu. Kraj ulaznih vrata bio je još jedan otvor koji je vodio u štalu gdje je, posve sam i snužden, boravio magarac. Kad je stigao, na čistini je zatekao još samo jedan automobil, onaj Gallov; izgleda da je kažin s liječnicima, medicinskim sestrama, kriminalističkim tehničarima, zamjenikom državnog odvjetnika i ostalom svitom završio. Još bolje. Izašao je iz auta i ugazio cipela-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=