116 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Cvijeta PAVLOVIĆ omogućuje upravo njihova stvarnosna pozicija preuzimanja svih uloga a da ih čitatelj sve prihvaća kao uvjerljive, vjerodostojne, istinolike ulogama žena u ratu i ponajprije njihovim porukama zajednici u bremenitim ratnim vremenima. Ne ulazeći u brojne pojedinačne primjere europske i svjetske književnosti, ilustrativno je za hrvatsku književnost usporedno izdvojiti primjere nastale iz Domovinskoga rata s jedne strane i Prvoga svjetskog rata s druge strane. Pritom nije cilj dati obuhvatan pregled autorica – (neće biti riječi primjerice o romanu Hanka Zofke Kveder i sl.), nego će pojedini, a ponajprije rjeđe isticani primjeri, poslužiti kao model za omijeranje vrijednosti te kao poticaj za nova promišljanja. Uz izvjestiteljsko-dokumentarstički glasovit naslov Alenke Mirković 91,6MHz – Glasom protiv topova i potom uz suautorstvo s Milom Dedakovićem Jastrebom u Bitci za Vukovar, te brojne druge primjere kojima su se povjesničari književnosti kao i književni kritičari već bavili, dovoljno je napomenuti da je oko 2000. godine ova tema detaljnije obrađena u više publikacija, primjerice pod okriljem Matice hrvatske, a neke od najdubljih uvida na opću temu „ratne književnosti“ bila je ponudila Julijana Matanović. Osobita je pozicija Ivane Simić Bodrožić koja ostvaruje dvostruko ponovno osvješćivanje ili suočavanje publike s ratnom temom, najprije romanom Hotel Zagorje 2010. g., a potom istoimenom kazališnom uspješnicom 2020. g. s redateljicama Anicom Tomić i Jelenom Kovačić. Tom se velikom književnom uspješnicom još jednom dokazuje da je dječji glas, kojemu je u povijesti književnosti vrijednost rasla osobito tijekom XX. stoljeća, sada i u našoj suvremenosti još uvijek vrlo efektan. Ali tu nije na snazi samo dječja perspektiva nego i perspektiva djevojčice: u tradiciji Dnevnika Ane Frank i drugih naslova, pa i u onome drugom rukavcu tradicije, kad književnik muškarac odabire žensku ratnu i poslijeratnu fokalizaciju, poput Karla Brucknera u Sadako hoće živjeti i sl., udvostručuje se pozicija „slabijega“, učinkovitost dječje ili djevojačke prespektive „pasiva“ kroz povijest pokazuje se kao opstojan pripovjedni model za iznošenje osobnoga iskustva ili posredovanje snažnih poruka o životu u ratnim vremenima. No uz uspješnice Simić Bodrožić i slične primjere medijske podrške pozicije djevojčica, djevojaka i žena u ratnim vremenima, nažalost se rijetko progovara i o drukčijem pa i još znakovitijem hrvatskom književnom primjeru djevojačke, a istodobno i ženske ratne literature: Božica Britvec, tj. sestra Božica Alojzija od Svetoga Lica, autorica je memoarskoga romana Hvala prijatelji. Djetinjstvo u sjeni rata koji je doživio čak četiri izdanja: prvo izdanje u travnju 2007., drugo u lipnju 2007., treće u veljači 2008. te četvrto izdanje 2009. g., što je za hrvatsku čitateljsku publiku prava senzacija.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=