113 Antun PAVEŠKOVIĆ OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU ne na njihovu slavu i junačku prošlost, na što su neki naivni i nasjeli, uvidjevši da se, nakon završetka priče s mrskim Korzikancem, Englezi opet prave Englezi, to jest da ih ni Dubrovnik ni njegova slavna prošlost više nimalo ne zanimaju. Predvođen nekolicinom vlastele, ustanak je trebao srušiti francusku okupaciju i restaurirati Republiku. U novije doba efektno ga je opisao Robin Harris (ah, ti Englezi). Britanci postupno zauzimaju jugozapadni dio dubrovačkoga područja, Miho Bona i njegovi sinovi Pjerko i Frano na ustanak podižu i Župu dubrovačku. Vlaha Kabogu, tipičnog Hrvata koji je vjerojatno radio i za Austrijance, Britanci su, zauzevši Cavtat, proglasili privremenim guvernerom. Na sastanku u Mokošici 18. siječnja 1814. plemstvo se, raspravljajući što dalje, podijelilo; jedni su bili za trenutačno proglašenje Republike, a Kaboga i veća skupina plemića nisu podržavali ovako radikalan potez. Potom su taktički vrludali, tražili pomoć od bečkih protubonapartističkih grupa, pa su malo moljakali i Veliku Portu da se zauzme za njih. Grad je bio opsjednut s kopna ustanicima pod Kaboginim vodstvom, a s mora su ga blokirali Englezi, dok su pobunjenici istaknuli zastavu svetoga Vlaha na Orlandov stup, čega su se uplašili i sami Dubrovčani. Sve je završilo krahom koji je, po Ivici Prlenderu, mada se i pucalo i ginulo, prekrila dvostruka šutnja – hrvatske historiografije, ali i neukorijenjenosti ustanka u povijesnom identitetu Dubrovnika. Povjesničari neka nalaze razloge, a nama ostaje primijetiti kako je Dubrovnik, stoljećima se prodajući poput najluksuznije kurtizane, dočekao naše doba nudeći se poput prilično jeftine lučke kurve. Ovaj zaboravljeni rat samo je metonimija općeg zaborava u kome Grad, umjesto da iskoristi tisuće intrigantnih priča vlastite prošlosti, posuđuje sebe kulisom kojekakvih igara prijestolja i srednjovjekovnih odrpanaca od kojih spretna čeljad pravi robinhudovske odisejade. Kada smo spomenuli Pjerka, sjetimo se samo jedne zaboravljene epizode zaboravljena rata i našega zaboravljena junaka: kada je u noći s 8. na 9. prosinca 1813. francuska posada pokušala iznenadan protunapad na stožer ustanika u villi Antuna Sorkočevića, osujetio ga je sam Pjerko Bunić, jedini budan. Razbudio je svoje sudrugove i u boju koji je trajao četiri sata bio teško ranjen. Kada je prizdravio, sudbina Dubrovnika, kako kaže Bersa, bijaše se izvršila. Tada tek počinje Pjerkova sudbina. Nakon kraćega činovnikovanja, razočaran ruhom austrijske rubne pokrajine navučene Dubrovniku protivno volji Dubrovčana, otišao je iz rodnoga grada i boravio u Egiptu, u Kairu i Aleksandriji desetak godina. Oženjen talijanskom barunicom, vratio se kući 1825. godine. Ostatak života provodio je u neimaštini, uglavnom na obiteljskom imanju u Rijeci dubrovačkoj. Koliko li je potencijalne i neispričane priče ovoga pustolova, dramatičara, čovjeka koji je htio osnovati putujuću glumačku družinu, prvi naš teatar u gostima, dubrovačkoga geparda koji nije imao sreće naći svoga Lampedusu!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=