112 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Antun PAVEŠKOVIĆ najistaknutijih vođa, markiz Pjerko Bona (Bunić) Luković koji ne samo da je u tom ratu sudjelovao, nego je bio teško ranjen. U redu, možemo razumjeti ratnike, one istinske, što su mirisali smrt iz blizine, koji se ne vole prisjećati te „pogube ljucke naravi“. Inače, nerijetko nam, čitajući Držića, promakne da je u gornjoj sintagmi, Vidra, zapravo, heraklitovski označio rat nečim duboko ukorijenjenim u ljudsku prirodu. Upravo kao poguba, on je dio čovjeka. No, vratimo se narečenom Pjerku, inače pripadniku jednoga od najstarijih dubrovačkih vlastelinskih rodova čiji potomci još i danas žive, vratimo mu se jer je pisao drame o ratu Stjepana Kotromanića s braćom Branivojima, dubrovačkom ratu sa Stjepanom hercegom Kosačom, o Muratu pod Biogradom (stolnom, ugarskom, ne onom našem dalmatinskom), ali, zalijećući se u daleku ratničku prošlost, nikada nije ni pomislio obraditi teme i sadržaje ratnih bivanja kojih je i sam bio sudionikom. Može mi tko manje upućen posprdno pripisati „spiritističke“ moći i nagnuća – tȁ kako ja znam što je mislio ili nije mislio određeni čovjek prije dvjestotinjak godina!, no ja to znam ne zbog spektakularne moći općenja s duhovima (koju, priznajem, ne posjedujem, a nije baš ni da vjerujem u nju), nego s puno banalnijeg povjesničkog, dakle gotovo znanstvenoga razloga: Pjerko Bona napisao je preko trideset drama pa je u tom obilju raznorodnih tekstova zaobišao upravo ono što mu je bilo najbliže, mada se drugih bliskih tema, kao što je bidermajerski podgrijana juhica toploga domaćeg ognjišta ili kaubojski spektakularna puškaranja župnika na Stravči s preobučenim banditima, rado laćao. O kakvom je ratu bila riječ? Za početak, razočarajmo se malo – nije to bio onaj Heraklitov svjetotvorni princip oca svemu. Ne, u kasnu jesen i zimu 1813. te proljeće 1814. bio je to prije jedan romantičan ustanak, istodobno besmislen onoliko koliko je besmislena svaka romantika, ali i lijep, kao što lijepa može biti naivno plemenita romantika na bajronovski način, za razliku od lordove grčke epizode tragičan i plemenit jer nije imao nikakvih izgleda na uspjeh. Tijekom toga ustanka naš junak Pjerko 26. listopada 1813. uspio je u vesternskom stampedu na čelu jedne grupe ustanika prodrijeti sve do Pila i tamo, usred fijuka metaka, junački se izlažući smrtnoj opasnosti, zabosti dubrovački barjak„baš u brk Francuzima, koji se toga dana ne usuđahu izvesti noge iz Grada“, kako živopisno izvješćuje Đivo Natali, jedan od vođa ustaničkih. O ustanku inače neposredno svjedoče memoari markiza Frana Bone te memoari spomenutoga grofa Điva, prvotno pisani kao izvješće za englesku vladu od koje su se Dubrovčani nadali pomoći još 1815. godine kada je Dubrovnik već bespomoćno potonuo u status austrijske rubne provincije. Da, potomci gordog Albiona, koji se po svom običaju uvijek prave Englezi, motali su se tijekom toga malog rata po dubrovačkom kopnu i vodama, nastojeći i tu malo zamutiti vodu Napoleonovoj soldateski, te su u tu svrhu prizivali dubrovačko domoljublje, podsjećali Dubrovča-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=