111 Antun PAVEŠKOVIĆ OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU suvremenog romana, te književne kurtizane, spravne navlačiti bezbroj obrazina i podavati se najrazličitijim porivima svojih tvoraca. Čudno je, ali mi Hrvati, barem u onomu najužem, kanonskom dijelu književnog đardina, zapravo nemamo ratne romane. Imamo tragove rata, odraze ratne zbilje i ratna sjećanja, imamo Krležine jarosne polemike i vapaje nad krvavim godinama, ali nemamo jednoga Mailera, Hemingwaya ili Remarquea. Imamo Fabrijev romaneskni zalet u postmodernu igru vremenom i likom aretejevski sposobnim iskočiti iz Tolstojeva romana u Domovinski rat, imamo prije toga kalebovsku divotu prašine, zapravo, da, možda i imamo ratnu prozu, ali kada se omjerimo s drugim književnostima, sve što imamo čini mi se malo. Ili pretjerujem? Možda. Zašto sebi ne dopustiti ponešto pretjerivanja i time mašti omogućiti da se poigra i priznati da je u svakoj igri ponešto od varke. Recimo ovako: ako se u svetim spisima pustinjskih naroda ne spominju deve baš zato jer su oni maštarili, putovali i borili se na ovim životinjama, ako Eskimi nemaju opći naziv za led, jer za njih ne postoji led kao opći pojam u kome oni žive i ništa drugo izim njega ne poznaju pa im njegove pojavnosti tvore pojmovni krajolik koga mi, južniji, uopće ne razumijemo – ne bi li u tom slučaju bilo sasvim očekivano da Hrvati ne spominju rat, a neobično da heraklitovski praiskonski pojam uopće i sažimljemo u jednu riječ? Jer mi smo narod rata. Još od prastarih nam predaka Neretljana, puka kojemu sinonim poznatijeg im plemenskog imena glasi Nari, a vjerojatno znači ratnike na vodi, još od prvih kneževa i kraljeva, bili smo, htjeli mi to ili ne, ratnici. Točnije – stalno izloženi ratu. Za nas, dakle, rat nije samo otac svih stvari, rat su sve stvari, univerzum, vrlo rijetko ublažavan držićevskom apoteozom krotka puka „s kime mir stanom stoja a rat izdaleka gleda, rat poguba ljucke naravi.“ Možda bi Talijani na ovo uzvratili onom svojom prefriganom „se non è vero, è ben trovato“, a možda i ne bi bili u pravu. Jer mislio je dum Marin na svoju čeljad, Dubrovčane, koji su radije kupovali mir, nego ga ratom pečatili. Ipak, i oni, pomalo lijeni u boju, skloniji lisičenju u miru (obožavam taj izraz, uvijek se sjetim kako rasipni i razbludni Maro„lisiči“ s lukavim ocem, dundom Marojem), znali su ratovati. Jesu li srednjovjekovne bitke sa susjednim velikašima bile tek čarke ili pravi krvavi bojevi, teško je reći, ali da je zadnji rat bio (kamo sreće da je bio i posljednji) sve samo ne čarka, toga se nažalost naši naraštaji itekako dobro sjećaju. Međutim, postoji jedan zaboravljeni rat u dubrovačkoj povijesti, ili gotovo zaboravljen jer ga ipak spominju danas zaboravljeni auktori, pa o njemu patetično, no i vrlo živopisnom historiografskom naracijom svjedoči Lujo Vojnović, staloženo i precizno Josip Bersa, zapisao je o njemu ponešto na talijanskom Frano Bona, neki od protagonista ostavili su svoje, danas zaboravljene memoare, ne spominje ga u najznamenitijem djelu o propasti staroga Dubrovnika Dubrovačkoj trilogiji poznatiji Vojnović, Ivo, ali ono što osobito intrigira jest da ga ne spominje ni jedan od njegovih
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=