110 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Antun PAVEŠKOVIĆ govu glasu iz čije svake riječi izranja lijepo tajanstvo ili tajanstvo ljepote. Πόλεμος πάντων μὲν πατήρ ἐστι, πάντων δὲ βασιλεύς, καὶ τοὺς μὲν θεοὺς ἔδειξε τοὺς δὲ ἀνθρώπους, τοὺς μὲν δούλους ἐποίησε τοὺς δὲ ἐλευθέρους. Dobro je čitati ove retke ne poznavajući, zapravo, starogrčki, ali znajući njihovo značenje, pri čemu nas to znanje štiti od napora da njihov doživljaj približimo našemu operativnom razumu i tako onemogućimo mudrosti duše, oćut beskrajne ljepote. Jer poezija, taj početak književnosti, jest tajna i bez tajnovitosti, bez, ako hoćete, hermetičnosti, ona se odriče svoje moći, odustaje od sebe same. Kada bih razumio svaki stih Yvesa Jeana Bonnefoya ili svaku stancu Saint-John Persea, mislim da bih, utješen bonvivanskom maloumnošću izjave Witolda Gombrowicza da su pjesnici budale, odustao od užitka u pjesničkom tekstu. Bilo bi lakše tako živjeti, jer je svaki plićak, za razliku od pučine, lak i lagodan. Kada bih razumio svaki okrajak koji nije okrajak, jer je zapravo pjesma, a rbinom ga cijene katedarski filozofi spašavajući zabran vlastite profesionalne sofistike, kada bih dakle shvatio Heraklita Efežanina, značilo bi da sam delfski ronilac, mudriji od Sokrata. A to, sve i kad bih htio, ne mogu biti. Ako se i ne složite sa mnom, a nadam se da nećete, znam da ćete mi dopustiti, jer i sam dobro poznajem pogubu akademske uljudnosti (o kriptofašizmu političke korektnosti da i ne govorim), upitati se čemu riječ kojom počinje ovaj takozvani fragment, a Efežanin, čija tajanstvena mudrost jamačno potiče još iz staroga Egipta, rado je i inače rabi u svom opusu. Πόλεμος, rat, boj, bitka ključan je leksem i velika tema ne samo Heraklitove poezije, nego i svekolike svjetske književnosti. O povjesnici se ne isplati ni govoriti jer povijest ne poznaje razdoblja mira, budući da je čovjek vlastitim očovječenjem postao dijelom zajednice bez koje opstati ne može, a svaka je ljudska zajednica najprvo izložena oskudici, a potom, u početku svakako i zbog toga, borbi za osvajanjem prirodnoga bogatstva pa konačno prestižem, nužno suparnica drugoj takvoj zajednici te su razdoblja mira i suživota, kada se sagleda cjelokupna povijest čovječanstva, zapravo rijetke oaze u pustinji nemilosrdnog ratovanja, ako ne tek metafore naših želja, iluzije naših budnih sanja. Nije li onda normalno da je književnost, ogledalo ljudske duše, laž što kazuje istinu, oduvijek prepuna ratova – među ljudima, pojedincima, plemenima, gradovima, državama? Od prve tučnjave i detanta između Gilgameša i Enkidua, pa do Ilijade, veličanstvene ode ljudskoj destruktivnosti, pravdane doduše lažnom, ali uvjerljivom igrom bogova, od Biblije i prvotne borbe dvojice praiskonske braće, tada okončane bez spasonosna detanta, osobito Staroga zavjeta prepuna krvavih ratnih istrebljenja, pa do srednjovjekovnih epskih bitki velikih junaka, stižemo do moderne književnosti krcate prikazom ratova. Rat je svoju sliku pronašao na najboljim stranicama
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=