109 Antun PAVEŠKOVIĆ, Zagreb JEDAN ZABORAVLJENI RAT U zaboravu Dubrovnik, umjesto da istakne sebe, služi scenografijom ekranizacije nekih dalekih metropola. To vam je kao da Beč glumi Pariz, a londonske se vedute za potrebe holivudskog spektakla privremeno maškaraju u Madrid ili Moskvu. Groteskno, zar ne? To je Dubrovnik danas! Jedna velika groteska koja je, obnovivši se materijalno od prošloga rata, potonula u letargiju vlastita zaborava. Doduše, masno plaćenu letargiju. Nekada davno glavni igrači povijesti, Dubrovčani danas hrle na audicije za statiste stupidnih spektakala. I umjesto da Harrison Ford ili Demi Moore dođu u Grad s jednakim divljenjem kojim hodočaste Parizom ili Londonom, današnji Dubrovčani smjeste ih u ubavu vilu Mimozu i onda hrle tko će im se dublje pokloniti. Sjetimo se gospar Iva: Dubrovnik plovi..., ali ne da skrije svoju slobodu koju je odavno izgubio u moru globalne površnosti i lukrativnog afitavanja, nego prema hridi vlastita zaborava. „Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, druge slobodnima“ – kaže Heraklit Efežanin, a spominjem ga se jer je ovaj predsokratovac, ma što o njemu mislili mudroslovi od zanata, za mene prije svega pjesnik. Oduvijek čitam njegove fragmente kao stihove i nikad se nisam prestao diviti energiji njegove riječi, snazi koja objedinjuje ljepotu i mudrost. Možda bi ga slobodni zidari, u čijim su hramovima, zapravo materijalnim, ritualnim, otjelovljenim metaforama samoga čovjeka i njegove istinske duhovne naravi, tri stupa, u stvari tri vrline – Mudrost, Snaga i Ljepota, rado uzeli pod svoje. Uostalom, ovo društvo koje se bavi tajnama sigurno se osjeća bliskim Mračnome mudracu, u nje- (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=