104 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU Igor MIKECIN na na tijelo, razapete od držača podno mosta do jarma, na kojemu se nalaze vijci za njihovo ugađanje (κόλλoβες). Strune (χoρδαί) su izrađene od životinjskih, najčešće od ovčjih crijeva ili od lana. Sve su jednako duge i svaka od njih tvori ton ovisno o debljini i zategnutosti, kao i o jačini udara trzalicom (πλη῀κτρoν, od glagola πλήσσω ‘udarati, tući’) ili potezanja prstima. Strune lire dvostruko su napete od jarma do dna lire zahvaljujući dužini rogova. Što je veća napetost struna, to se više jaram opire raznosu sjarmljenih rogova. Kroz spor suprotnih težnji, koje se međusobno mire u napetoj ravnoteži, luk i lira miruju kada su krajnje napeti. U takvu skrivenom skladu najveća je jakost, jer sklad nejavni od javnoga [je] jači (B 54 DK). Povratni sklad izvire iz suprotnih težnji koje su u samima sebi povratne ili preobratne. Napetost lire i luka već je i u njihovu mirovanju toliko silna da je potrebno, kada se ne rabe, opustiti njihove strune kako ne bi oslabjele. No osim po svojemu liku i građi, luk i lira znameni su jedinstva i sklada suprotnih i po svojem djelovanju; luk kada se iz njega odapinje strijela, a lira kada iz nje odzvanja glazba. Luk otpušta strijelu, a lira glas upravo u trenutku kada krajnje napinjanje strune popusti u napetosti obratnoga i protivnoga sklada. Jednom rukom strijelac drži luk posred njegovih krakova i napinje ga prema meti, a drugom rukom napinje strunu sa strijelom prema prsima. Oba kretanja objedinjuju se skladno kako bi omogućila odapinjanje strijele i pogađanje mete. Slično tomu, strunu lire svirač napinje prstima i pušta je da se vrati u početni položaj, a ishod tih suprotnih kretnji je ton. Skladna napetost struna ima svrhu u glazbenom skladu i suglasju. Kada strune ne bi bile primjereno napete, ne bi bilo moguće lirom stvoriti čist ton. Jednako se tako sklad tonova može stvoriti samo ako je odgovarajuća napetost struna, tj. ako je jačina napetosti struna u međusobnu skladu. Luk i lira nisu tek dva odvojena znamena sklada, nego istom zajedno čine njegov potpun znamen. Time što su međusobno suprotni i slični, oni su i sami u skladu. Dvojnost luka, koja znamenuje istost života i smrti, pokazuje se u Hērakleita već u samu njegovu imenu. Dvije su hellēnske riječi za luk: τόξoν i βιός; prva ne objedinjuje u sebi suprotnost djelovanja luka, a druga ukazujući na život postiže ono što prva ne uzmaže. Riječ βιoς naime, pisana (izvorno) bez naglaska, bitno je dvosmislena. Naglasi li se njezin drugi slog, znamenuje luk kao smrtonosno oružje (βιός), a naglasi li se prvi slog, znamenuje život (βίoς). Pojavni je smisao toga imena ‘život’, a nepojavni je ‘luk’. Istinsko je ime dvosmisleno utoliko što u sebi sabire oba suprotna smisla: luku tom dakle ime život, a djelo smrt (B 48 DK).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=