103 Igor MIKECIN OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU U Homēra se za luk kaže da je usuprot, unatrag ili povratno napet (παλίντoνα τόξα). Luk je napet već i prije strijeljanja time što su njegovi krakovi svijeni te je o njihove krajeve razapeta struna (τανύειν), a potom i kada se njegova struna napne (τιταίνειν, τείνειν), unatrag povuče sa zapetom strijelom (usp. Schol. Hom. Il. VIII, 266; XV, 443). Razluči li se luk na njegove sastavne dijelove, raznošenje pripada krakovima, a snošenje struni. Dva kraka teže natrag k svomu prvotnomu stanju i u suprotnom smjeru razapinjući strunu. Nasuprot tomu, struna luka spaja, snosi dva kraja luka i sapinje njihove težnje. Težnje dvaju krakova u međusobnoj su ravnoteži jednako kao i te dvije težnje zajedno nasuprot težnji strune. Ali nije struna samo znamen onoga snosećeg niti su krakovi samo znamen onoga raznosećeg, nego je luk u cijelosti znamen onoga sama sebe raznosećeg koje sama sebe snosi. Ne snosi dakle struna sama od sebe krakove luka, nego luk svojim krakovima sama sebe raznoseći ujedno napinje strunu sebe sama snoseći. Suprotne su težnje i u krakovima i u struni i u cjelini luka. Sunos biva u samome raznosu koji je obuzdan spregom. Nije isto samo ono što se održava kao takvo izvanjski i naknadno se razlikujući, nego ponajprije ono što je samo u sebi ili samim sobom različito, seberazlučujuće. Krajevi se ne bi mogli saviti u krakove luka kad ne bi bilo strune koja ih spaja, niti bi struna mogla biti napeta struna luka kad se krajevi ne bi sapeli protiv njihova vlastita poriva. Kad bi težnja krakova prevladala nad težnjom strune, struna bi pukla, a kad bi težnja strune prevladala nad težnjom krakova, krakovi bi se slomili. U oba slučaja luk bi se raspao. Bilo da je struna prelabava ili prenapeta, luk ne može ispuniti svoju svrhu, iz njega se ne može odapeti strijela. Kada među suprotnim težnjama ne vlada napeta ravnoteža, nego pretegne jedna od njih, ono bivajuće koje je poprište takva spora rastvara se i iščezava. Sve što je rečeno o luku srazmjerno važi i za liru i njoj srodne formingu i kitaru. Za razliku od forminge (φόρμιγξ) koja ima plosnato drveno tijelo i ravne krakove, i kitare (κιϑάρα), koja je od forminge krupnija te ima dublje drveno tijelo sastavljeno od blago zasvođenih ploča i svinute krakove, lira (λύρη) ima šuplje tijelo koje je izvorno izrađivano od kornjačina oklopa, zbog čega je drugo ime za liru χέλυς, ali i od bukovine, kasnije i od bjelokosti, a rijetko i od životinjske lubanje. Preko tijela lire na štapićima od trske razapeta je goveđa koža, na kojoj se nalazi otvor (ἤχειoν). Kao krakovi ili udovi (πήχεις) lire služe ili drveni štapovi ili životinjski rogovi (κέρατα), svinuti jedan prema drugome kao kod luka. Imenom κέρατα nazivaju se i krakovi luka, no kod luka je πηχύς pregib ili lakat u sredini između dvaju krakova, koji služi kao rukohvat. Krakovi lire spojeni su poprečnim štapom ili jarmom (ζυγόν) najčešće od drveta. Strune su preko drvena mosta ili konjica (δόναξ, μαγάς), pričvršće-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=