godište XXIX., sv. 76. br. 2 Pula, ljeto 2024. ISSN 1331-0321 (tiskana inačica) ISSN 2991-9355 (mrežna inačica) UDK 821.163.42/821/7/008/304 ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST UM J E T N O S T K U L T U R U
4 GDJE JE ŠTO? U SJEĆANJE LUKO PALJETAK (1943. – 2024.) Evanđelje po Luki 7 POEZIJA I PROZA ANA GALANT Strah je pitanje konteksta 10 TOMISLAV RIBIĆ Noć u provinciji 17 BUDIMIR ŽIŽOVIĆ Počisti stol 21 MLADEN KOPJAR Završno ispitivanje snaga 46 MILORAD IVIČEVIĆ Kroz pustinju 53 OGLEDI: RAT U KNJIŽEVNOSTI / KNJIŽEVOST U RATU VINKO BREŠIĆ Moje zaraćeno„Zrcalo“ 61 JELENA LUŽINA Rat i mir, pa onda opet rat... 75 DRAGUTIN LUČIĆ LUCE Dva kratka osvrta na rat 82 IGOR MIKECIN Lȗk i lira 95 ANTUN PAVEŠKOVIĆ Jedan zaboravljeni rat 109 CVIJETA PAVLOVIĆ Autorice ratne literature 115
5 GDJE JE ŠTO? PRIJEVODI ANDREA CAMILLERI Dvije pripovijetke Pessoa tvrdi; Montalbano ne pristaje (prev. M. Jerin) 122 UGO VESSELIZZA Spekulativni spisi – Res theoreticae (prep. L. M. Kmet) 138 IGOR ZIDIĆ BOŽIDAR PETRAČ „Ne bojim se manirizma, ako je moj...“ (o 85. obljetnici rođenja I. Zidića) 146 FILOZOFIJA ŽARKO PAIĆ Povratak Apolona? 166 (NEO)FAŠIZAM: PRIKRIVANJE NACIFAŠISTIČKIH ZLOČINA U ITALIJI DAMIR GRUBIŠA – MIRKO ŠTIFANIĆ „Dan sjećanja“ na nevine i„nevine“, bez defašizacije talijanskoga društva (Drago Kraljević: Revizija zla...) 180 ZAVIČAJ VJEKOSLAVA JURDANA „Istarska je zemlja čest domovine naše“ Viktor Car Emin i njegovi časopisi Mladi Istranin i Mladi Hrvat 202 BORIS DOMAGOJ BILETIĆ Fašizam na djelu u Istri – ne treba nam uvozni 219 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI DUNJA DETONI DUJMIĆ Roman koji umalo postade pjesma (Damir Karakaš: Potop) 224 ŽELJKA LOVRENČIĆ Lirski putopisni zapisi (Biserka Goleš Glasnović: Karpatski listići) 228
6 ĐURO VIDMAROVIĆ Život kao bajka i kao stvarnost (Arsen Mužić: Mrtvi vez) 231 IGOR ŠIPIĆ Preživjeli – kao novo čitanje Krista (Nikša Krpetić: Ladica puna svjetla) 235 BISERKA GOLEŠ GLASNOVIĆ Prestanak kao uvjet nastanka (Stanko Krnjić: Krljušti) 245 IVAN BOŠKOVIĆ Oponašanje tradicije povijesnoga romana (Ivan Šimić: Matijino stoljeće rata) 249 MAJA MALBAŠKI Udvojena čitanja Pavla Goranovića (Pavle Goranović: Udvojena čitanja) 252 Autori 259 Summary & What to find and where? 261 O Katalogu izdanja IO DHK Pula 267 GDJE JE ŠTO?
7 U SJEĆANJE Akademik LUKO PALJETAK (1943. – 2024.) Zbogom dragi, dobri prijatelju, Veliki naš Luko, zbogom! EVANĐELJE PO LUKI Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi putnik na ovom putu, daleko prije glasa znao sam neke pjesme i rugao se nadi i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa bio sam prije sebe pa svoju staru sliku tražim sve dok se nađem u vlastitome kriku (izvor: jutarnji.hr)
8 U SJEĆANJE Progori srce rebra i nema takve smrti za vatru koja živi od vlastitoga mraka još dugo nakon sunca sunčanica se vrti naučila je zvijezda sudbinu svoga znaka i tijelo svoje ušće i izmišljena bila neobjašnjena ptica još mnogo prije krila Sve što se zbilo u nama živi zato u leptiru u travi u kamenu u rosi u ružama se vraća sve što nam nije dato i za nas svako žito od sunca milost prosi slijedeći stare jeke tijelo ka tijelu hita jedina prava slova oko u oku čita U krvi krv procvjeta u voćku dobra roda od izvora se traže nemirne dvije struje putem nam netko blizak u susret dugo hoda i nepoznat i poznat, oko se pticom truje i usne rastu usni još mnogo prije svijesti da iznenada mogu u rastanku se sresti Tako se tijela nađu na putevima vatre nesvjesna da se traže još davno prije želje tijelo je tijelom tijelo i tijelo tijelo zatre u mlinovima sunca stara se zemlja melje i ponavlja se nebo i žito novo klasa još mnogo prije smrti i mnogo prije spasa https://www.youtube.com/watch?v=shrxXM9BSkE https://www.youtube.com/watch?v=NXgH3kwjzKE https://www.youtube.com/watch?v=5GoLGRK7tRM
ANA GALANT Strah je pitanje konteksta 10 TOMISLAV RIBIĆ Noć u provinciji 17 BUDIMIR ŽIŽOVIĆ Počisti stol 21 MLADEN KOPJAR Završno ispitivanje snaga 46 MILORAD IVIČEVIĆ Kroz pustinju 53 POEZIJA I PROZA
10 Ana GALANT, Žminj – Rijeka STRAH JE PITANJE KONTEKSTA lirsko JA može raditi štoHOĆE ne može nastradati (gotovo) nitko u poeziji sam neustrašiva !stranu suprotnu na prelazak nekontrolirani je bojim vožnji u se čega onO Strah je pitanje konteksta (izvor: priv. arh.)
11 Ana GALANT POEZIJA I PROZA U kratkim crtama – nema te, pa te odjednom ima – brinu se o tebi (ako imaš sreće) – na tren se čini: sve mogu sam(a)! – brinu se o tebi (ako imaš sreće) – ima te, pa te odjednom nema Život, u kratkim crtama. Očito je i znam to očito je i znam to jer se hvalimo cvjećarkama (koliko su im lijepi buketi i isplate li se za te novce) kao što se hvalimo i dobrim probioticima (koji nas spašavaju nakon crijevne viroze a i inače su važni za uravnoteženu probavu) i zato što opremamo sobe otaca i djedova kuću, u sretnijim varijantama (odjednom se svi u sve razumijemo) kunemo se u svoje recepte za gin tonike i znamo kako napraviti vlastito pivo veselimo se povoljnim multiprakticima i svim smoothiejima koje ćemo moći ispijati
12 POEZIJA I PROZA Ana GALANT odjednom cijenimo porculanske šalice iz izloga trgovina i stalo nam je da se parket u stanu ne ogrebe postala je prava mudrost dobro se naspavati neke od nas bude klinci neke jeftini madraci očito je i znam – nismo više djeca očito je i znam – sve što su o vremenu govorili istina je: i prolazi i izvrće sve u što smo vjerovali prije ili kasnije, padamo kao žrtve (njegove) ironije Jača od lovaca lovci i lovokradice have nothin’ on me ne znaju oni koliko sam ja medvjeda pobila koliko sam vukova otjerala zureći(m) očima gorska služba spašavanja nije preživjela gore dane od nekih mojih nedjelja – na takve te neprohodne terene ništa ne može pripremiti
13 Ana GALANT POEZIJA I PROZA dizači utega ne znaju težinu izmišljenih scenarija u mojoj glavi a kad smo kod toga nisu mi ni do koljena oni likovi kojima je hobi dubinsko ronjenje // nemaju li pametnija posla? // je li grupa za pletenje bila popunjena? ti, uglavnom, likovi ne znaju o kojim to ja dubinama pričam kad kažem da me ono moje opet povuklo dolje lovci i lovokradice have nothin’ on me za sve koji mi ne vjeruju tu su znojne ruke umorni mišići ogromni podočnjaci zna biti i krvi zna biti i krvi to što lešine nema ne ide mi u prilog, doduše
14 POEZIJA I PROZA Ana GALANT Plemena i običaji revno si i učestalo uzimam u zadatak sakupiti suhe daščice posložiti ih u krug i potpaliti vatru pa onda oko nje zaneseno plesati u odjeći bez struka uzimam si u zadatak osmisliti pokrete i riječi koje ćemo mumljati – pronaći ritam koji će nas ujediniti poziv na druženja otvoren je za svakoga ne mora se ostati dugo ni dolaziti redovito samo dođite, ma, samo dođite ponavljam, nonšalantno tobože (jasno vam je, nema tu nikakave nonšalantnosti) ugošćujem prijatelje i poznanike, strance i njihove rođake, znam sve njihove ljubavi i ljubavnike pamtim imena svačije djece slušam o punicama i svekrvama, napamet znam detalje svačijih noćnih mora besplatno borbam njihove borbe od upoznavanja nadalje postajem zagovornicom tuđih zabluda naokolo dijelim svježe ispečene kolače i jutros aranžirane mesne plate (ne zaboravljam pritom na masline) poslužujem kavu i nosim nove bakse piva
15 Ana GALANT POEZIJA I PROZA sve je to, ako pitaju, eto, slučajno i bez obaveze (jasno vam je, ništa što radim nije ni slučajno ni bez obaveze) na prvi sljedeći susret donosim uokvirene fotografije i popunjene albume (vidiš, prijatelju, ti i ja i mi, svi zajedno, vidiš?!) pritom stvari imenujem dobrim, starim, a našima pripremam fore koje ću već za trećeg susreta zvati internima zasnivam veze ondje gdje ih dosada nije bilo spajam ruke u lance i pletenice nudim se kao sestra svakome u paket stavljam logo, himnu i obljetnice ma evo i krilatice: bit ćemo posada istoga broda delegacija istoga vremena boravit ćemo si u sjećanjima * * * palim vatru, svi se griju nitko je ne potpaljuje osmišljavam riječi i koreografiju brojim 5, 6...5, 6, 7, 8 nitko ih se ne pridržava mora da ne uspijevam zatomiti prodoran vonj očaja i usamljenosti
16 POEZIJA I PROZA Ana GALANT svi me ostavljaju prašnjavu samu s kremenom i pronalaze druga manje zahtjevna plemena
17 Tomislav RIBIĆ, Varaždin NOĆ U PROVINCIJI Ništa nikad nije isto. I proljeće nikada nije isto. Pogotovo tih ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća punih neimaštine, praznih ormara, kokoši u dvorištu, smrti, tog tihog suputnika u kućama na periferiji. Ništa više nikad neće biti isto. Prohladne sobe, deke i tuhice, trudovi. Snijeg do pupka, led. Posipaš led po dvorištu i ulici pepelom da netko ne padne. Tek pokoji automobil. Pokoji hrabri biciklist. Ona ustaje: gleda ulicu iza prozora. Pogled joj dopire alejom jablana do groblja. Poslijepodnevna tišina, rani sumrak. Uskoro će nebo poplaviti kao indigo, osuti se zvijezdama. I opet će biti tišina. Ona ne zna da su danas martovske ide. Ne zna ni što su ide. Zna samo da ima trudove. Pretpostavlja. Petnaesti ožujak 1961. godine. Čuvaj se! – rekao je suprug dok je odlazio raditi u poslijepodnevnu smjenu. Zatvorila je haustor za njim dok je već tonuo u sivo poslijepodne. Gole grane oraha pridržavale su nebo da ne rasipa snijeg. Pamtila je samo posljednje rečenice: Čuvaj se draga! Susjedi su je dovezli u bolnicu. Ostavili su je samu na prijemu. Dobro su je odmjerili kad je stupila u prostoriju ispunjenu bijelom svjetlošću, bjelju od zime i snijega, uzeli su knjižicu u zelenom, plastičnom kaputiću i posjeli je. (izvor: „fb“)
18 POEZIJA I PROZA Tomislav RIBIĆ Par uobičajenih pitanja. Par riječi utjehe poput bit će sve u redu, trudnoća je protekla bez komplikacija. Procjena trudnice kratko je trajala. Za njih ona ima masku seljanke, žene koja je vična radu u polju, težačkom poslu, žena koja će se samo poroditi. Bez problema. Odokativna brza procjena. Zaprimili su je i ostavili ležati na stolu u hodniku. Jaka je! Lako će poroditi, rekao je stariji liječnik. Sa sela je. Naučena je raditi težačke poslove, ima dvojke, dodao je drugi. Bit će to lak porod. Samo mirujte, uputili su je i nestali niz dugi hodnik. Nisu se vraćali. Čekala je. Čekala je i gledala u svjetiljku na stropu. Pričinilo joj se da zuje muhe, da joj komarac pije krv na otkrivenoj nozi. Noć je već odavno zatamnila hodnik, dugački tunel obložen bijelim pločicama. Smjestili su je na kraj hodnika, u kut, u tamu. U kut se smješta po kazni, pomislila je kad su započeli trudovi. Svjetiljka je titrala i udarala u mozak. Sklopila je vjeđe. Osjetila vrtoglavicu. Nagon za tiskanje. Kontrakcije su duge i jake. Kao da tone u samu sebe. Znoj na čelu. Ruke na trbuhu. Suha usta. Osjeća jak pritisak na debelom crijevu. Pamti da joj je tetka, seoska babica uvijek govorila kako treba tiskati trbuhom, a ne glavom i vratom. Glas joj se gubi hodnikom. Nikog nema. Bjelina je pojela doktore. Nada se da će stići. Sigurno porađaju neku ženu. A njezine bebe čekaju da izađu. Žure se, a ne mogu. Neka ih sila zadržava. Koliko je puta na selu čula kako su se žene porodile ljeti na polju i djeca su odrasla zdrava. Tako će i ona. Tama, tišina, vrisak; jedan, drugi, zazivanje pomoći. Jedno biće zastalo je u dolasku. Zastoj. Ponestalo je zraka. Rodilja se moli. Molitvom pokuša nadjačati bol, zaziva njome pomoć, kao da će ih Bog dovesti. Doktori su se izgubili, pojela ih je noć. Rodilja širi noge. Biće pokušava sámo izaći, taj dugo očekivani Allien, krvava noć uz otvoreni ring borbe za život. Širi se miris krvi. Vampiri se skrivaju iza sjena drveća, bestjelesni, struje niz vjetar, dižu se i spuštaju do prozora na prvom katu bolničke zgrade sa srebrnim prahom snijega. Noć se vrti u krug. U trbuhu se širi nemir. Rodilji teku suze i znoj, krv. Ostavljena je i sama. Plodovi se utapaju. Utrkuju, zastaju. Vrata su odškrinuta; nema vratara, nema nikog da pruži ruku i povuče život iz utrobe. Tišina razbacuje strah nad krevetom. Zarobljene
19 Tomislav RIBIĆ POEZIJA I PROZA bebe u utrobi. Ne puštaju ih u novi svijet. Zarobljenice utrobe levitiraju. Rodilja gubi nadu. Sve se uskomešalo u trbuhu. Trbuh postaje bubanj. Centrifuga. Odjednom osjeti da se kreće. Kotači na kolicima sami su se pokrenuli. Kolica jure u noć, krvavu, balkansku klaonicu koja uvijek ostaje klaonicom, bila to bolnica ili bojno polje. Četiri glave lebde nad rodiljom. Glasovi, povik muškoga glasa. Olakšanje u trbuhu. Kratak plač i tišina. Nitko ne želi reći istinu. Nitko se neće ispričati za grešku. Oni su liječnici. Nepogrešivi. Oni su doktori u provincijskoj bolnici. Nekad mogu pomoći, nekad ne. Neće priznati da su zakasnili, da su recimo mislili na sinoćnju partiju preferansa. Oni su potrebni ovoj maloj varoši, oni spašavaju živote, ova žena sa sela nije ničim pokazivala da bi se nešto zakompliciralo, takve žene izbacuju djecu kao topovi rakete, bez problema. Mogla se poroditi u polju, izbacila bi blizanke kao proljev i okopala krumpir. Čemu panika? Prvoizašloj je mozak ostao bez kisika, a druga je ostala živa i vegetirala. Mora je dobro paziti jer će poživjeti bar tri-četiri dana i nažalost – nema joj spasa. Maske iznad rodiljine glave nemaju isprika, nemaju milosti. Učinili su sve što su mogli. Oni uvijek čine sve što mogu. I kada zakasne. Samo mirujte – tješili su je i nestali niz dugi hodnik. Mlada je, rodit će ona još djece – rekao je stariji doktor mlađem ispod glasa. Drugorođena Vesna bila je biljka, vegetirala; nagovijestila proljeće. Vrijeme je sporo teklo, kao da je išlo unatrag. Uskrs je došao rano te godine. Vesna je čekala da se proljeće rascvjeta u punom sjaju. Umrla je nakon mjesec dana, sredinom travnja. Mjesec dana boli i tuge, borbe za život poluživog bića. Pomoći i utjehe niotkud. Suprug po cijele dane na poslu. Žena u vlastitom zatvoru slomljenih emocija, čitav dan sama u velikoj sobi s krunicom u ruci i molitvom. Marija se krije sa šezdeset i dvije godine još pod maskom trogodišnjakinje; pere zube, sama češlja kosu, igra se s lutkama i slaže puzzle, gleda priglupe televizijske šou programe i zna sama obrisati guzicu. Uvijek je nasmijana i priča kako je išla u školu u Nazorovoj u Zagrebu. Nitko joj neće dan pokvariti, ni onaj kada u proljeće režem u dvorištu grane voćkama, a ona umisli da ih rušim pa stane na balkonu vikati, vrištati, braniti se suzama i špotati me Ti si luda, Tomica! Nitko joj neće dan pokvarit’. Ako itko pokuša, ona se osmijehom obrani Rekli su na televiziji. Kaj nisi
20 POEZIJA I PROZA Tomislav RIBIĆ vidla, Tomica? U svijetu retardacije nema maski. Zar to nije dovoljno za jedan dobar život? Danas čistim ribe. Marija me promatra i igra se mobitelom. Čistim ljuske i razmišljam o maskama i lažima. Gleda ljuske na mojim rukama i samo kaže – fuj, ne volim to. A misli na ljuske. Ljuske su možda maska ribama. Pitao sam ih. Nisu odgovorile. Molile su me da ih vratim u život. Nisam onaj, koji vraća život i popravlja maske – rekoh. Ljuske su san o ribama. Dok plove nemirnim rijekama, mijenja im se boja pod svjetlošću sunca i mjeseca, zvijezda i drveća, mostova i kuća, brodova i ptica koje ih gutaju žive pa nariču dok se rastapaju u želučanoj kiselini. Marija je budna po cijele noći. Budi se prije ručka. Ponekad i ranije, poslije deset i spusti se na doručak. Voli gledati televiziju, ne izlazi iz dvorišta. Često spominje školu u Nazorovoj. Ponekad, kad je nervozna, pitam je boli li je zub. Ona to ne zna. Zna da ima rođendan i dane broji od rođendana do rođendana, od Uskrsa do Sisveta, pa do Božića. Voli kolače i pitam je hoće li ispeći pitu od oraha. Iskreno prizna da ne zna peći, jer nije učila u Nazorovoj pa kaže – Ti buš pekla, Tomica, ja to znam! Namignem joj i kažem: Čuvaj se Martovskih ida! Ona misli da martovske ide imaju veze s maškarama i maskama. Ti si luda, Tomica! Kakve maske! – veli Marija i gleda kako se po dvorištu spušta noć. Ukleta. Provincijska. Noć u provinciji. Sve nas guta tišina.
21 Budimir ŽIŽOVIĆ, Pula POČISTI STOL KUHARSKA KIČICA Mrva kruva zrno soli kaplja ulja zerica bijela papra prstohvat tvoga obraza punu zdjelicu poljupčića gram daha iza vrata par leptirića iz trbuha i vezica blistave sreće što iskri u tvojim očima štafelaj zavođenja a majstori drže potporu romantična Gola Maja čeka Doručak na travi ali onaj od chefa Maneta za stolom i Rubensove vesele barokne cure ništa bez Carpaccia (izvor: glasistre.hr; snimio: D. Memedović)
22 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ i gladnih Klimtovih dama mi smo za secesijski desert sve dok Caravaggio ne iznese svoje voće kičice vole laki zamah i spektar davanja ZAČINI Ništa od začina ali ništa bez začina Kad mi papreno pričaš o našim gozbama u spletenoj niti zažarenih sjećanja i artističkih divljenja nikad nema glavnih sastojaka samo začina Znaš ono kad smo kad smo radili eterično nježni začini golicali su maštu A onda smo hitali u komparative i dalje i više bijahu nam začini opasno samogorivi Bože kako dobro kuhamo ti i ja kao glavni sastojci glavnog jela kao održivi kanibali
23 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA MOUSSE OD NAS uzeo sam nekoliko tvojih molekula iz skrivenoga sna nisi ni primijetila trebaju mi za moj mali tradicionalni kuharski recept tiho pjevušim banalne ljubavne pjesmice udvaram se svakoj namirnici umjerenom vatricom držim sebe u kontroli mudrujem nad svojim postupcima (kao da si budna!) i lukavo predem svoju pričicu ja lijevi anarhist u zreloj dobi odličan sam majstor za ovaj tradicionalni recept i dijabolički ga izazivam začinom tvojim usnulim ukradenim molekulama tek tada ti se budiš i pospano zadovoljna pitaš: jesam li ja to sanjala neku fiziku ili kemiju među nama? PTICA Ako zaustavim vrijeme znat će da joj pletem zlatan kavez Ako joj započnem pisati pjesmu odletjet će u trenu nekom divu na rame
24 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ i slušati začuđena bubnjanje njegove žile na vratu Ima još tople trave na mojim grudima zrikavci u srpnju još se čuju u rasutoj kosi Ako oba dlana sastavim još se pod njima spokojno može spavati Još mogu lijepe slatke laži o zvijezdama izmišljati u poetskoj prozi i zavjetima o prolaznoj slobodi EROTIKON* (na vršcima prstiju nosim boju i okuse njezine...) crveno je boja ljubavi triljice na mlakome maslinovu ulju fileti zarolani na štapićima od palente mazno se nude na postelji od nasjeckane rikole sokovi od prženja nježno miluju skrivene i stidljive prijevoje kristalići ciparske soli dvije kapi limete i crtica ulja pahuljica bijelog papra
25 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA na vršcima prstiju nosim boju i okuse njezine glad mi je beskrajna... (*R. Drainac) OSTRIGE Ima jedna soba s pogledom na raskošno stablo gorke naranče u nju mirisi ulaze s prvim prikradanjem mraka. Ima jedna mala baraka u vali bilina more je ponekad tuče iz obijesti iz nje vonjaju stare ribarske mreže ruzinave vrše od soli impregnirana šatorska krila i ribarske škornje. Ispred nje sve miriše na friško otvorene kamenice. Ima jedan uljuđeni predator što napada sobu s pogledom lovac na gorke naranče na sumrake u prozoru lovac na ljuto more vječni tragač za okusima u vali bilina.
26 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ PUŽ Ide puž preko praznog tanjura kućica mu blista rogovi mu jutarnjom rosom istkani Blistavom stazom niz hladan tanjur ka bijelom obzoru osvaja svoj naum Cijeli univerzum naprtio na leđa i nosi nas tebe i mene lakoćom Noine arke Urotnička misao pod sto pokrivača zarazno snuje pretvoriti puža iz čuda od ljepote u žudnju iz žudnje u glad pa sve onda opet u blistavu i nikad dotaknutu u nježnost na tanjuru. RIŽOT NA MRAK Ugasite svjetlo za slatki mrak ona voli prstohvat straha ona se voli pirjati ona uživa u tom činu Malo osnovnih začina na umjerenoj vatri pa malo vina za srsi sve u temeljcu
27 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA Riža, bijela, jedra mezzo nave al dente sve na opip sve na miris sve na filing Nemojte paliti svjetlo skoro do nikad UŽINA ZA DVOJE Noć Na trećoj stranici ribarskog spomenara velika ruzinava bitva uzalud se hladnoćom opirala brzoj putenoj neveri uzalud je u mraku izmišljala pripite voajere i hinila posrnuće od naše drske iznenada uzburkane marete. Jutro Hruskave tople fritule od raže Zrnce sezama pod zubima igra se skrivača Na smirenoj bitvi kristalna čaša crnog vina u kaplji maslinova ulja ziba se zrno stonske soli. Podne valovi postelje prividno miruju
28 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ između mirte i pržine. San tragovi ostaju kao zauvijek nasukana meduza tanka prozračna krpice i mrvice sačuvanih mirisa nedosanjanoga sna. ONA JEDE Ona leprša gradom I nešto nevidljivo među prstima Jede Ne gricka i ne mljaska Ne liže i ne žvače Nego fino diskretno jede. Odmiče ulicom glatko Kao što majstor veslač Nečujno klizi uvalom Barka ga hitro sluša, A more žudno uzima vesla. Ona jede kao što pčela uzima Cvjetni prah ili leptir cvjetni nektar Ona jede moje davne lijepe snove Ona jede moje najljepše jave Ona jede svoja usputna sjećanja Na prolazne ljubavi To nevidljivo među njenim prstima Miriše na jutarnju plahtu. Ona, to nitko ne zna, Jede jednu svoju svježu Epizodu seksa Jer čiste duše valja Zagrliti novi dan.
29 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA TEKILA Cimet naranča i tekila naranča je moj poljubac cimet je tvoj poljubac tekila teče iz Parnasa i pada na naše ognjene zube naranča cimet i tekila cijela soba zidovi podovi sve se nudi kao meko uzglavlje soba je uvijek bila servilna pizdajica a mi savršeno koncentrirani srčani postojimo protiv danas zdravo pijani nepobjedivi naš saveznik glavobolja po revolucionarnom zadatku napada trijezne naranča cimet tekila la la la la
30 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ HVARSKE GALIJICE Iz čiste znatiželje Pustila si me Da na našoj prvoj Laganoj vatri Zagrijem prošek i med. Hm, još uvijek si u zavjetrini. Očekuješ nastavak igre. U zaslađenu osnovu Stavljam mljevene orahe i bademe Dodajem malo oraščića, dva klinčića Cimet, sok od naranče I naribane korice. Lagano se naginješ nad priču. Prsti sve brže rade! Opet grijem prošek i u njemu Topim šećer Sad brašno, ulje i žumanjak. Gle kako mijesim čvrsto i glatko tijesto. Vidi kako od razvaljanog tijesta Radim lađice I punim ih neodoljivim nadjevom. Vidim li ja to omaglicu U tvojim očima? Je li predaja na pomolu? Čekaj još malo. Za 15 minuta Na pola stupnjeva od punoga kruga Bit će pečene i tople Posute šećerom u prahu. Vatromet pobjednika spreman je. Podigni verige, Cijelom flotom lađica Uplovljavam u tvoju luku!
31 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA PRIBOR za simfonijski prevrat Naručit ću noževe u Japanu daske od bambusa i oskoruše mužare od suha drijena sam ću načiniti i kuhače od masline češki kristal i posude iz Vijetnama miješalice iz Tajvana začine iz Marakeša papirnate ubruse od Francuza Hameg mjerne spravice i tanke tanke žličice od srme tvoja predaja tvoja znatiželja tvoja glad učinit će od mene dirigenta novog kuharskog anarho orkestra MRVICE SA STOLA Bilo je to vrijeme ratova kad je neprijatelj prijetio napadnut sam se branio kad je neprijatelj mirovao nisam mu vjerovao sigurno je spremao napad pa sam ja njega napadao lomila su se koplja praznile barutane
32 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ kad rat dugo traje onda prerasta u ritual časti i nečasti prevare i divlje slasti ratovalo se u svim zakutcima u kući i oko kuće tukli smo i ljubili neprijatelja neviđenom strasti padale su žrtve slavile pobjede a danas s mudrim primirjem uživamo u mrvicama sa stola kao pravi ratni veterani što uživaju u finom desertu neprijatelji ti i ja LUBENICE S velikih plavetnih visina Tvoji pramenovi titraju I smiješe se meni malenom Na plaži od staklenih perli Stotinu dana trebalo mi je Da stignem gore u tvoje dvore I pokušam rukom uhvatiti paraglidere Iznad tvoje glave A ti si dolje, duboko, duboko Hladila nježne gležnjeve U prozirnoj morskoj svili Nisam primijetio da imaš Tisuću godina Jedino ne znam gdje si ljepša Gore s leptirima u kosi Ili dolje s kamenčićima oko listova
33 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA Ja bih istovremeno bio i gore i dolje Između sto dana i tisuću godina Ili da na daleku pučinu Pobjegnemo spojeni kao Sočna lubenica Malo plutajuće bešćutno nebesko tijelo. GLAD Oštar sam kao mač Mračan kao gladan pas Ljutit kao ris Brz kao munja Opasan kao guja Strašan kao lav Samo ja znam kakav sam Kad te nema Za našim Praznim stolom ORUŽARNICA Danas svatko za sebe bira intimno rublje dezodoranse i ružina ulja danas smo u predanoj kupnji ja biram orahe med i tartufe ti čokolade i lubrifikate ja sireve i vina ti pjenušce i suhe grožđice ja celer i bob ti zastore i sjenila ja gasim mobitele i televizore ti biraš muziku
34 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ ………. Pokazat ćemo konačno svim tim neodlučnim diktatorima kurvinim sinovima što je klasična a što molekularna ljubavna kuhinja LJUBAV I MODA Velika torta velika svadba veliki prasak velika kuća veliko sutra puna trpeza veliko žderanje prazna glad kume moj Topla izba u srcu pun kovčeg šarenih krpica od sjećanja lovci u žitu sanjaju mirisni kruh na stolu čisti stoljnjak na peći vaza prepuna želja u gnijezdu od postelje velika ljubavna glad i gozbica moj kume
35 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA PISMO Napiši mi lijepo pismo nešto pohvalno o meni ljubavno veselo šareno kitnjasto pun lonac bogato nešto da hodam iznad trave ushićen umišljen do neba samo se malo predaj i piši. Ako ti ne ide to sa mnom napiši pismo sebi o sebi uživaj dok pišeš kao da ga nitko osim tebe neće čitati hvali se do neba razveseli se sobom. Piši lijepo pismo sebi a onda ga ipak pošalji meni kao da je o meni. FLAMBIRANO SRCE Kot da bi brizgala težka črna kri pod vršičke temnih smrek* Srce velikog črnog bika erupcija krvi seže do vrhova tamnih jela srce, zaboravljeni kišobran na glečeru na Islandu na Starome mostu sam ću svoje srce flambirati samo sjećanjima na kulinarske lascivne gozbe. Slobodno pulsirajuće srce uz logorsku vatru plamti
36 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ nikad mu dovoljno žara ni na dnu oceana. Sve s njime valja sve s njime je ispravno glava ne mora trbuh se odriče svoje filozofije srce jedino ne štedi sebe na oltaru odanosti tebi predaje se bezuvjetno gazi bezdušno uzima i daje gubi se i traži plače i pjeva srce moje grije se na tankim plamičcima i junačkim sentimentima. (*D. Zajc) MARGARITAS ANTE PORCOS Pjev proljeća U tvojim grudima Plahe dodire Osmijehe, slatke poljupce Sve tvoje skrivene sanje I predanosti meni Sve sam pojeo Posrkao, slistio Polizao, smazao Opustošio, samljeo Oglodao Pogledaj kako mi oči sjaje Pogledaj kako mi lijeni san
37 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA Na oči dolazi Daj mi svoje krilo Sanjat ću cijelu gozbu ispočetka BURINJOL Sartige mi morzeovim znacima cijelu noć šalju stanje vjetra u brodskom krevetu mogao bih napamet pomilovati valove po visini. Burinjol se cijelu noć prikradao tek da jutrom rasprši snove u tvojoj kosi mogao bih ga napamet omirisati. Arijadnine niti obijesno si zamrsila a za krivca podmećeš vjetar stavljaš na kušnju moje znanje o navigaciji mogao bih napamet pratiti njihov trag sve do nulte zavjetrine. Fino zasoljena bura najbolji je začin zori ušuškanoj u naš usidreni brod. KRUH I MAJČINA DUŠICA Ne bih ja nikad svoja topla sjećanja na davne zrikavce u travi na živahne bijele listove podvijene pod tanku ljetnu haljinu ne bih ja sad onu silnu želju da otmem komad kruha
38 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ s nekim seljačkim premazom skupa sa smijehom s kojim ga je nemarno jela Noć pod zvijezdama ukradena od strogih lica najbliža je bezvremenu a čemu da sam se usudio oteti ili bar podijeliti dijelili bismo ga do zadnje mrvice kruha i do zadnje mrvice na usnama Ne bih ja ni danas da se nađem malen pod zvijezdama i ponesem divlje metvice i miris majčine dušice i mirise uvaljane trave i sfumato sliku tanke ljetne haljine Ne bih više nikad božesačuvaj otimao onaj sočni komad kruha s nekim seljačkim premazom ne bih dao ništa za nj jer on je mogao samo tad i nikad više mirisati kao duša djevojačka
39 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA KIŠA Sve što smo trebali pojesti a nismo, dopola popijena pića, sva nedovršena pisma neizrečene riječi, ružičaste servijete. Sve je na stolu od naših prvih gozbi od ugašenih svijeća i slatkastih zvukova. Na stolu je i naš prvi ples i naše prve igre znanja razbacani zaboravi tanjurići sjećanja... Već neko vrijeme na naš stol pada nezaustavljiva kiša rastapa i odnosi okuse i mirise neraspremljenog stola rastače drage slike bešćutno i uporno odnosi sve s našeg nekad ludo bogatog stola za kojim smo blagovali i gradili gozbe. Nezaustavljiva, pogubna nemilosrdna temeljita kiša.
40 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ O ČEMU TO PIŠEŠ, SUSJEDO? noćna rijeka sati teče iz svoga vrela koje je vječno sutra... Miguel de Unamuno Prošla je ta ironična zima što čovjeka čini manjim od njegove umišljene slike umjesto drsko vedrog pjeva malih šarenih ljubavno zanesenih ptica nebogled zakriljuju galebovi kradljivci mesnih odrezaka po balkonima od njihove kreštave buke ni pristojan otkucaj sata ne može se čuti pokušavam umisliti da nitko od filozofa nije u proljeće ozbiljnim rasprama sebe uvjeravao u teoriju vječnosti možda stoga što je puno detalja i živosti oko nas a vječnost se ne može odrediti detaljima grimizni obzor dobija svoj nepomični odraz u ostakljenom zidu balkona pa se taj odraz vraća obzoru a obzor onda opet vraća i sebe i odraz na balkonska stakla je li moja susjeda tada piše neke svoje recepte za kolače na svome balkonu jer otud često mirišu kolači
41 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA je li ona možda privodi kraju svoj intimni dnevnik u koji ipak ne mogu stati i one najskrovitije intimnosti možda se pišući prisjeća onih malo ljepših ljubavnih obrisa skupljenih u buketić poljskoga cvijeća pa kad su u buketiću veselije djeluju skupno ili pak piše posljednje ljubavno pismo davnoj ljubavi pismo kakvo se nikad ne šalje ili piše pismo samoj sebi od druge umišljene strane u sjeti se rado piše o nepravednoj prolaznosti vremena kad se najmanje mari o motivima i dosezima slavnih umova koji su se propisno namučili ugraditi vječnost u baš ovaj grimizni obzor TIVAT sva moja počela sve moje misli o ljubavi prema commediji dell’arte negdje su u natrulom/rascvalom đardinu agruma u kojem odavno nije bilo vrtlara ni ptica ni natopljenog crnog vina
42 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ znam ja gdje je taj đardin pred zoru skoro dođem do njega ćutim miris zemlje i razlikujem kako miriše cvijet limuna a kako naranče prigrlim pjev gardelina u sjećenju blizu mi je blizu negdanja njegova ljepota i spreman sam unijeti malo reda a onda mali pijetao iza sedam ciglenih zidova učini taj dragi đardin dalekim, dalekim REINKARNACIJA KAO BIJEG U prijašnjim životima bio sam i pas i svinja seoski pas na lancu više gladan nego sit i debeli pjegavi prasac sladostrasno uronjen u hranu u mljaskave pomije Otud mi samilosna ljubav prema domaćim životinjama i osjećaj krivnje kad mi zazubice krenu i osjećaj olakšanja kad jedenje rodbine i prijatelja sveopćom ljubavi zaokružim Jesam li možda nekad u prijašnjim životima i kao čovjek
43 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA vezan lancima bio lutka na koncu sužanj i ubogi podanik kad me jutra prije zore bude žudnjama za pravdom i muče žilave silnice za slobodom? Ako nisam nego mi se to samo čini vratit ću se onda jednom možda malo i bolji nego li sam sad ali nikako i nikad bez ljubavi prema vlastitim žrtvama. ONAJ VRT dvije jabuke dvije dunje na uzglavlju šumske jagode na vršcima trešnje kao naušnice breskvica iz delte kreka u narodnoj pjesmi maline u slatkim snovima i suzice nektara iz svega sve na mom jeziku sve pod mojim zubima za sve ovo i još ponešto iz košare vodit ću žestoke voćne ratove i slaviti bahato ratne pobjede prekriven usnulom travom
44 POEZIJA I PROZA Budimir ŽIŽOVIĆ MALO PRIJE TRAMUNTANE Od zapada gomilaju se gusti oblaci čavka nakostriješena čuči na žici smišlja kako će goluždravog vrapčića izvući iz gnijezda skratiti za glavu oblaci galopiraju a čavkino vrijeme stoji nudi mi se ovaj tren kao metafizička studen isti ovakav bit će i za sto godina okreće na ledenu tramuntanu čavka je zaboravila na želju drhture svi koji su gladni zima je uvijek gost a ne domaćin svaka misao žudi za malo topline gledam u brojčanik ne vjerujem tolikim daljinama i nadam se da će vrabac zaštiti svoj budući soj Svi semafori na putu prema toplom domu ostali su na žutoj boji POČISTI STOL kušaj naznake sviđanja posrči umišljene ljubavne poruke zagrizi svoje plahe žudnje progutaj ljubomorne žgaravice ispij tugu ravnodušja pojedi majušnu samoljubivost pokupi mrvice desertnog jada počisti stol i legni nauznak za vajk
45 Budimir ŽIŽOVIĆ POEZIJA I PROZA RAT ILI MIR Olovne noge odlučno me vode u ratne strahote ratni sam veteran u borbama sa sobom ledena misao uspaljeno me gura ognju uzalud ti vrela put za mnom ledene kletve para izgorjet ću izdržat ću poslije bitke sjest ćemo za pregovarački stol a ti pobijeđena ostat ćeš velika tebe će veličati muze ja mali u pobjedi ostat ću majušan u urni sjećanja na budućnost
Mladen KOPJAR, Varaždin ZAVRŠNO ISPITIVANJE SNAGA Ponedjeljak Eva je na nekom stranom kanalu gledala emisiju u kojoj je egzaltirani kuhar pripremao crne špagete s puževima u umaku od bijelog vina. Pritom je grickala bademe, jedan za drugim. – Neće ti to biti previše vitamina E? – upita Damir i sjedne na kauč pored nje. – Nikad dosta vitamina. Hoćeš? – pružila mu je zdjelicu s bademima. – Sagorijevaju višak masti. Damir dlanovima prekrije meke naslage na svom trbuhu i zagleda se u televizijskog kuhara. Zašto Eva stalno gleda te specijalizirane kulinarske emisije, a sama nikad ništa ne kuha? Već se mjesecima hrane na Glovu i Woltu. Dostavljači su im postali kućni prijatelji. Još mjesec-dva i tražit će da se tuširaju kod njih. Doduše, ne bi imao ništa protiv da se ona crvenokosa Jana, biciklistica u tajicama, služi njihovim vodoinstalacijama. – Ne kužim tko želi jesti puževe – reče Damir. – Puževi, žabe, mravi, barske nutrije, ništa od toga nije za ljudski želudac. – To je za sladokusce, tvoje nepce je rezervirano za ćevape i luk – odvrati Eva i ubaci u usta posljednji badem. Sad bi joj dobro sjela i čokolada s lješnjacima, ali nije smjela pretjerivati jer bi uskoro mogla imati trbušinu kao Damir. (izvor: dhk.hr)
47 Mladen KOPJAR POEZIJA I PROZA – Pogledaj koliko strasti on ulaže u to jelo – rekla je, i dalje zagledana u televizor. – Ništa ti ne može uspjeti ako u sebi nemaš takve strasti. Ništa, Damire. – Zato meni dobro uspijeva otvaranje limenki s pivom – nasmije se on. Eva naglašeno uzdahne. – Još nisi naučio u kojem trenutku smiješ ubaciti pošalicu. Vjerojatno nikad i nećeš. – Ne ljuti se – približi joj se posve Damir i zagrli je. Rukom joj je milovao rame, a onda je spusti na njenu lijevu dojku, kao da su na prvom spoju u kinu, pa opipava kakve se sve čarolije kriju ispod lagane tkanine. – Hoćeš malo istinske strasti? – upita je. – Idem spavati – odmaknula je njegovu ruku i ustala. – Sutra krećemo s revizijom, bit će naporno. Laku noć. Damir pričeka da Eva za sobom zatvori vrata spavaće sobe pa ugasi televizor. Kratko je sjedio u mraku, a onda dohvati laptop. Hvala Hrvatskom telekomu i Pornhubu na ljubavnom životu; na vrelim internetskim stranicama pronaći će mnogo pohotnih supruga spremnih da s njim, oči u oči, provedu strastvenih četvrt sata. Utorak – Opet te zvala doma – rekla je Eva kad se Damir vratio s posla. – Tko? – Ne pravi se blesav. Zašto te ne zove na mobitel? Je l’ ne možete biti diskretni? Znala je Eva da između Damira i njegove pripravnice Sonje nema ništa, ali iz nekog joj je razloga ta djevojka silno smetala. Nikako si to nije mogla objasniti. Jednom ju je vidjela, kad je slučajno svratila u Damirov ured, i nije ostala impresionirana. Bila je to djevojka kratke smeđe kose, zuba žućkastih od pušenja, prilično lošeg tena, širokih i snažnih ramena, kao da diže utege ili vesla, k tome s manjkom socijalnih vještina, sva nekako sapeta i uvučena u sebe, kao da se boji cijeloga svijeta. – Ako se radi o Sonji – oprezno će Damir – to je zato jer je nešto važno, a ja se nisam mogao odmah javiti na mobitel. Rekao sam joj da može tebi ostaviti poruku. – Onda ja, po tome, ispadam pomoćnica tvoje pripravnice? – ljutila se Eva, ali ne podižući glas. – Gdje sam ja tu, Damire? Ispod nje? Damiru sine pošalica na temu grupnog seksa, sa Sonjom kao pilećom salamom u tom sendviču, ali uspije se svladati. – Molim te da opet ne potežeš tu stvar – reče on. – To smo već riješili. Najbolje bi bilo da je pozovemo u goste. Vas dvije ste, istina, različitog temperamenta, ali mislim da biste se dobro složile. Imale biste zajedničkih tema. I ona voli kulinarske emisije. Čak nam donese u ured nešto što sama skuha. – Znači, sad ti i kuha?
48 POEZIJA I PROZA Mladen KOPJAR – Kuha nam svima u uredu, ne samo meni. Ponekad. Ogromne porcije – objašnjavao je Damir, pa nepotrebno, a možda i namjerno, dodao: – S puno strasti. Eva se nasloni o zid koji joj je hladio leđa, ali i nutrinu, sva ona vatra oko lomače na kojoj je spaljivala Sonju polako se gasila na iznenadnoj ledenoj kiši. – Naruči nam večeru – kazala je. – Meni nešto bez mesa. Srijeda – Prespavat ću kod mame – nazvala ga je Eva iz automobila. – Gledaj si utakmicu. – Nema utakmice. – Onda pornjavu. – Ne mogu. Mislit ću na tvoju mamu. – Pa ti voliš takve bizarne stvari. Ajd’ bok, odmori se, znam da ja hoću – rekla je i prekinula vezu. Eva i njena majka nisu se najbolje slagale još otkako je kći otkazala poslušnost i odlučila da će se udati prije no što završi fakultet. Gospođi Mariji nije se svidio ni odabranik, mladi pravnik koji se, to se ne pamti, usudio usporediti njezinu punđu s krtičnjakom u vrtu koji je brižno obrađivala otkako je otišla u mirovinu. – Glavno da vama niš’ ne ruje po glavi – zaključio je bio usporedbu Damir i zaslužio vječni prezir stare gospođe koja je, prije svega, cijenila uljudnost i disciplinu. Eva joj je izmaknula kontroli samo zato što, smatrala je, nije imala čvrstu očevu ruku da je ščepa za vrat kad je bilo potrebno. Veljka je prije vremena uzela bolest, a i sama je poslije toga često pobolijevala, sve do mirovine, kad su je najednom napustile gotovo sve boljetice. Jedina prava bolna točka bila joj je Eva. – Pripremila sam ti salatu, kak si htela – rekla je gospođa Marija kad joj se kći, znojna nakon vrućeg dana, srušila na stolac u blagovaonici. – Paradajz je iz vrta. – Divno, mama, hvala ti. Eva je jela malko presoljenu miješanu salatu, a majka je kružila oko stola, čekajući pravi trenutak da počne s istražnim radnjama. – Znam što se sad pitaš – rekla je Eva, uočivši njen zabrinut pogled. – Nismo se posvađali. Samo mi je tak došlo... moram se malo odmoriti od njega. Bar jednu večer. Da budem negdje drugdje. – Ja sam ti odmah govorila da moraš biti negde drugde. – Je, svega se sjećam, mama. Ali, nije on kriv... nije samo on. Puno toga se događa, a čovjek ne stigne sve procesuirati. Šuma svega, znaš? Gospođa Marija sjela je sučelice kćeri i uhvatila je za ruku, pa je Eva prestala jesti.
49 Mladen KOPJAR POEZIJA I PROZA – Tvoj tata i ja nikad nismo bili u šumi, samo na poljima, beskrajnim poljima – rekla je majka ozbiljno. – On, ja i sunce na obzoru. Bil je dobar muškarac, zato je i skončal rano. Ovi kaj ostanu na životu ne vrede niš. – Pa dobro, stigne i Damir umrijeti prije trideset pete – spustila je Eva glavu i vilicom nabola komad rajčice. – Nemoj se šaliti s tim – ukori je mama. – Nemoj biti kak i on... Eva... Eva, pa dobro, kaj ti je? Eva je, drhtave glave, s nekoliko suza dodatno posolila miješanu salatu. Četvrtak To što je potražila utočište kod majke, a prije se to nikad nije dogodilo, značilo je da su stvari postale ozbiljnije no inače. Damir je nije nazvao, ispitivao što je posrijedi, takav pritisak samo bi odmogao. Odlučio se na ležeran modus operandi i, kad mu je porukom javila da stiže, ispekao kajganu od sedam jaja, za sreću, za sedmo nebo, ako takvo što uopće postoji, i na stolu upalio elegantnu parafinsku svijeću. – O-ho, svečana kajgana – iznenadila se Eva. – Izvoli sjesti – natočio joj je crno vino u visoku čašu. – Slavimo... što? – Ovaj trenutak, izabrani uzorak u nepreglednom mnoštvu naših zajedničkih dana, onih za nama, i onih pred nama. Živjela! – podigao je Damir svoju čašu. – Živio! – uzvratila je, otpila gutljaj i kušala jaja. – Mmm, fino. Hvala što si se potrudio, baš sam gladna. Damir je sa zadovoljstvom osjetio kako ga supruga dodiruje koljenom ispod stola, kako mu nožnim prstima nježno prelazi preko potkoljenice, sve praveći se nevina, jedući jaja i pijuckajući vino. Evo što učini malo kolesterola s alkoholom. Izmjenjivali su aktualne zgode s posla, smijali se dlaci koja je njemu iskakala iz nosa kad bi žvakao, i Damira je ta ugodna atmosfera podsjetila na njihove početke, kad još nije bilo dužih napetosti i pakosnih primjedbi. No poslije ovog Eva će, zaključi on, uzeti svoje bademe i gledati kuhare na televiziji. Bio je u krivu. Eva je, počistivši tanjur, ustala i polako otkopčala košulju. – Idem se istuširati – rekla je. – Čekaj me na krevetu, dolazim u crnom negližeu. Možeš mi raditi što god želiš. Već probuđena Damirova muškost sada se uspravila i gorjela poput parafinske svijeće na stolu. Nakon više od tri mjeseca digitalnih ljubavnica napokon će okusiti slasti pravog snošaja, podmazanog autentičnim ljubavnim sokovima, a ne kremom za ruke. Ubacio je u usta dva bombona s mentolom, skinuo se u gaće i zauzeo plejbojevski položaj na krevetu u spavaćoj.
50 POEZIJA I PROZA Mladen KOPJAR Eva je ispunila obećanje. Došetala se do sobe u crnom, poluprozirnom negližeu i oslonila o okvir vrata. – Koliko si napaljen? – upitala je. – Od jedan do deset. – Osamdeset pet – protisnuo je Damir, opazivši kako Eva ispod negližea ne nosi ništa, baš kako se i nadao. – Dođi bliže, neću ti ništa. Eva mačkastim koracima zaobiđe krevet, opruži se na leđa, pa na greben između njegovih nogu baci plavu kutijicu. – Navuci to, pa da počnemo – reče. – Šta je ovo? – dohvati Damir kutiju. – Kondomi? Ne... ne kužim. – Plodni su mi dani. – Pa šta onda? – podigne se on na lakat; nikad nije tražila od njega da koristi kondome, čak ni prije braka. – Zar nije vrijeme da se razmnožimo? – Ne možemo sada, dušo, stvari se moraju malo posložiti. – Ne znam što bi se to trebalo posložiti. Sobu viška imamo, para nam ne manjka, organi nam funkcioniraju. – Damire, dobro si počeo večeras – mazila ga je glasom i vrtjela stražnjicom po madracu. – Samo tako nastavi. Alat imaš, a i znanje. Damir je zatečeno promatrao kako joj negliže klizi s bedara prema struku. Eva je bila uistinu prekrasna žena, jedna od onih kakve vise na zidovima automehaničarskih radionica, privlačna i rano ujutro, krmeljava i raščupana, i usred sezone gripe, natečena i slinava. Eva je bila boginja ljepote i požude, kraljica kojoj bi pornozvijezde mogle biti tek dvorkinje, i koja se samo pravim čudom našla u Damirovu životu. Takva je žena ležala pokraj njega mazno šireći noge, bez imalo srama čekajući da je silovito uzme, da je raskoli i ostavi joj tragove po koži. One hridine između Damirovih nogu, međutim, više nije bilo. Istresao je kondome iz kutijice, otvorio jednog i napuhao ga poput balona. – Možemo ga napuniti vodom, pa bacati na prolaznike – prazno ju je pogledao. Eva je sve to nijemo pratila, a zatim se prekrila dekom i okrenula mu leđa. Negliže joj je stezao prsa i uspjela je zaspati tek oko ponoći, kad je napokon uhvatila malo zraka. Petak Čula je kako neuspješno pokušava otključati ulazna vrata. Ključevima je strugao po bravi, a onda grebao po vratima kao mačka koju je slučajno ostavila vani. Ostavila ga je da se još neko vrijeme muči, pa mu otvorila. – Izvoli – rekla je, a on je zateturao hodnikom jedva održavajući ravnotežu. – Izvol’te vi, gospođo – frcala mu je slina iz usta. – Ja sam ovdje, poslužite se... Možete mi raditi... što god želite...
51 Mladen KOPJAR POEZIJA I PROZA – Ne sjećam se kad si se zadnji put toliko nacvrcao. – Ni ja... ni ja, gospođo… ničega se ne sjećam... tabula rasa... Piši po meni... farbaj me... ti... ti dobro farbaš... Još je nešto nerazumljivo profufljao, mahnuo rukom tjerajući od sebe neželjenu misao, pa se srušio pred njene noge. Čučnula je i pljeskala ga po obrazima, ali nije ga mogla probuditi. – Jade moj – uhvati ga ona ispod ramena i s mukom ga, poput trupla, odvuče u spavaću sobu. Tek ondje je shvatila – pretežak je da ga podigne na krevet. Otvorila je prozor jer nije mogla podnijeti oštar zadah žestokih pića i sjela na pod pored njega. Možda bi trebala donijeti lavor. Ili ga ipak ostaviti da povrati po sebi, da se malo valja po vlastitoj bljuvotini. Ali mogao bi se ugušiti. I umrijeti prije trideset pete. On nakratko otvori oči. – Eva – izustio je promuklo i sluzavo, kao smrtno ranjeni monstrum iz močvare, i opet zaspao. Otišla je po lavor. Subota – Kam ono idemo? – upitao je ujutro kad ga je pod ruku, poput invalida, još mamurnog dovela do svog srebrnog Nissana. – Negdje, ne znam – ugurala ga je u auto i spustila mu sjedalicu. – Negdje moramo otići. – Dobro, sviđa mi se destinacija, bolje negdje nego nigdje – stavio je na nos sunčane naočale. – Jebem ti svjetlo. Imaš nešto za glavobolju? – Kupit ću ti usput – bacila je svoj slamnati šešir na zadnje sjedalo, ubacila u brzinu i krenula. Nosila je laganu ljetnu haljinu, bljedozelenu s vezicom u struku. Njega je obukla u traperice i kariranu košulju, prvo što je našla u ormaru. Ionako neće ići na otmjena mjesta. Bit će to jedna opuštena subota kakva im treba da se prisjete sami sebe. To im je bilo prijeko potrebno, da se opuste i razgovaraju. – Oprosti za ono jučer – rekao je Damir kad su izašli iz grada. – Žugec s posla imao je rođendan, pa smo malo slavili. Pretjeralo se, jebiga, čaše same idu jedna za drugom. Dobro da sam izvukao živu glavu, ne mogu se ja nositi s tim ispičuturama. – Sve je u redu – odvrati mu Eva. U Nissanovu klimatiziranom mikrokozmosu doista je sve bilo u redu. Sumnjiva i posve nepotrebna isprika Evi je dobro zvučala na suncu koje joj je nježno peckalo vrat i ruke. Vozila je pustim cestama, kraj nepreglednih žutih polja uljane repice, i
52 POEZIJA I PROZA Mladen KOPJAR polako se punila toplinom. Pogledavala je Damira, tapšala ga po koljenu, a on bi joj uzvraćao osmijehom. Tek kad je osjetila da papučica gasa gubi snagu, Eva je shvatila da se događa nešto nepredviđeno. Prije no što je Nissan posve stao, uspjela je skrenuti s ceste, na šljunak pokraj pokošene livade koja je, na istočnoj strani, dodirivala niz od tri ribnjaka. Na sjeveru se širilo kukuruzište. Damir strese glavom i podigne sunčane naočale iznad čela. – Stigli smo negdje? – pogledao je kroz prozor. – Ostali smo bez benzina – objasni ona. – Ali, da, možda smo stigli. Vidi kako je ovdje lijepo. – Nemamo benzina? – pogleda je Damir smeteno. – Kak ti se to moglo dogoditi? – Dogodilo se – rekla je, dohvatila šešir i izašla. – Dođi, idemo se malo prošetati. Njemu nije bilo do šetnje. Izvukao je mobitel iz džepa i na GPS-u potražio najbližu benzinsku postaju. Četrnaest kilometara. Dakle, morat će, po ovoj vrućini, gotovo trideset kilometara nositi kanister s benzinom. – Hajde! – dozivala ga je rukom, krivudajući između humaka suhe trave koji su ostali za kosidbom. Damir legne natrag na sjedalo i popije još jednu tabletu Neofena. Spustio je staklo i kroz tapecirani okvir zagledao se u Evu. Vrtjela se u mjestu, ne znajući više, od tolikog prostora, kamo krenuti. Na kraju je ostala neodlučno stajati. – Dođi – rekla je. Njena zelena haljina stapala se s pokošenom, na suncu izblijedjelom travom. Šešir širokog oboda bacao joj je sjenu na lice. Cijeli taj prizor, to široko polje, mreškasti ribnjaci, kukuruz, i ona usred svega, grčka statua sa slamnatim šeširom, koju je tu smjestio napušeni konceptualni umjetnik, sve je to Damiru izgledalo neplanski i nestvarno. Njemu tu nije bilo mjesta. – Trideset kilometara – protisnuo je i spustio sunčane naočale na nos. Eva se osvrnula posljednji put, popravila šešir i pošla prema ribnjacima.
53 Milorad IVIČEVIĆ, Rovinj KROZ PUSTINJU Sudbina Dojedan od nas ranjen je tugom, od zagorčanih voda, i ne zna podići mir sa zemlje. Jer svako tijelo je trava i gori od dvovlašća, i život biva sama neobavljena smrt. A žuri maj pred kiše, venu makovi, zanosno nebom gazi sunce, sjajući jasno u svojoj volji, mudrosti i vječnom delanju. Prah zemaljski Od svakog vjetra riječi diže se prah zemaljski, i besan od zlovolje zloduh sumnje. Na nebranjenoj strani lica čitavi bijeli dan rastaju se i mrse tihe vlasi. Ne slute suputnici da smo se razišli davno, nauživši se puta. Noseći dvije pare, skršeni u povodanj, jer nitko ovdje ne živi bez tuge. Na vodi U sjeni zrele dobi načinio sam splav, i naumio prijeći tu rijeku iskušenja. Vidio sam jasno da moja torba trune, i zemno blago u njoj bijaše sve sam jad, a srce, hladno još, uz djela ruku mojih i moje žrtvovanje. Kad svakom od nas ispuni se mjera, da njega vidim hodati po vodi. U tvrdom srcu da uzavre vjera, videći mene putem ka slobodi. (izvor: priv. arh.)
54 POEZIJA I PROZA Milorad IVIČEVIĆ Krila Na dva se krila upire čovjek nad zemlju: na dan i noć. Slušaš li njihov lepet prema kraju, slutiš li to sveznanje što živog ne izuzimlje? Nijedna vrata neće mu odoljeti. Daleka zemlja Ništa me nije napustilo tako potpuno i davno kao sloboda. Velika voda sve što plavi miruje ponad mojih želja. Eto veselja: snubeći mir i ruku, sva u ružama, daleka zemlja Dalmacija daleko je. A da sam dijete, ususret povratku, svjedočim svojim mirom, i svojim siromaštvom. Uželjen samo sna, u ovom poslu koji je i vječan, i već dovršen. Povodanj Povodanj muti more već dugi dan i noć. Zatečen silinom voda, nemir onoga što je bilo dolazi na kraj puta. Ne čekam ništa, očišćen u volji, od pustog ljudskog i sretnoga trenutka. Samo da nemir onoga što je bilo odmjeri svoja krila i da se pouzda. Pustinja Kao pijesak na strminama drži se dan o danu, čovjek o čovjeku, a napori, zapodjenuti a prazni, nasiplju se. Ne nagli, dobra zemljo, dodvori me životu, ti mi jedina govori. Oblak Predug mi leži prvi dan i služba, ali On hoće samo srce, i ne dȃ da se obeshrabrim. Sada sam otet životu, i bit ću stjeran u opkole, u opkope, u opsjene... ...u oblak, nemaran kao dijete, što pušta kišu na ostarjele grane i topi zemlju glasnim, neutješnim daždom. Kraj igre Sat prije sna, leptirić hlepti na svjetlo u blizini. Njegov izbor, njegova tajna, njegova smrt. Moj besan, moja nada, moj strmi prt. Sav svijet je presložila šutljiva mjesečina.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=