83 Bruno DOBRIĆ PULA KAO IZGUBLJENI ZAVIČAJ odgovornosti za izbijanje rata92, nego zbog njezina prihvaćanja ratoborna pristupa, koji je – u skladu sa socijaldarvinističkom teorijom nužnoga natjecanja između država u svijetu, koja je bila jednaka borbi za opstanak u prirodi – bio zajednički objema zaraćenim stranama u ratu. Habsburška Monarhija već je svojim postojanjem bila uključena u imperijalističku podjelu utjecajnih sfera u svijetu, a Zeman opravdano ističe kako je posrijedi istovjetna logika djelovanja svih tadašnjih imperijalističkih država, želeći na taj način obraniti Monarhiju od političkih optužbi; no pritom nije kritičan prema imperijalističkoj politici kao takvoj jer bi ga to dovelo do bliskosti socijalističkomu stajalištu (koje mu je neprihvatljivo). Usporedba interpretacija pojedinih prošlosnih događaja u Puli u ovim trima djelima čini razvidnom tijesnu isprepletenost vrjednovanja tih događaja i izgradnje kolektivnoga sjećanja o njima. U interpretiranju prošlosnih zbivanja s jednostranoga motrišta (nacionalnog ili klasno-ideološkog) nastoji se u kolektivnome pamćenju sačuvati samo događaje koji se odnose na pripadnike„naše“ etničke skupine, klase ili one koje zastupaju „našu“ ideologiju, a ostale potisnuti u zaborav93. * * * U svrhu izbjegavanja ideološkoga, odnosno ekskluzivno-nacionalnoga interpretiranja prošlosnih zbivanja u Puli kao izrazito višeetničkoj sredini u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, primjerenije je njihovo promišljanje i interpretiranje koje ne ustraje na svome („našem“) jednostranome motrištu, nego je historijski obrazovano i „otvoreno za Drugo, za druga, općenitija motrišta“94. Na taj se način može doći do međusobnoga razumijevanja – u našemu je slučaju riječ o međusobnom razumijevanju onih koji zastupaju suprotstavljena historiografska stajališta i jednostrane perspektive ideološkoga interpretiranja prošlosnih zbivanja. 92 Danas mnogi povjesničari zastupaju stav o ravnopravnoj podjeli odgovornosti vodećih sila koje su sudjelovale u Prvome svjetskom ratu, kako je to prikazao povjesničar Christopher Clark u knjizi Sleepwalkers (Mjesečari). 93 Za talijanske građansko-liberalne intelektualce (uključivši i B. Benussija) Slaveni su bili „stranci“ koji su došli u talijansku Istru, a za M. Mirkovića i pojedine hrvatske povjesničare austronjemački su stanovnici u Puli bili „došljaci i uljezi“, Balota, 29-30. Za mnoge jugoslavenske historičare hrvatski časnici u c. i kr. Mornarici bili su„odnarođeni“, Novak, sv. 2., 210. U pravilu se oni drugi (koji nisu „naši“) proglašavaju strancima. 94 Gadamer, 26. Ta otvorenost za Drugo znači to„...da se dopusti važnost drugoga i da se nađu opća motrišta“ s kojih bi se ono„naše posebno moglo odrediti s mjerom i razmjerom“. Gadamer, 20, 22. „U obrazovanju leži opći smisao za mjeru i odstojanje u odnosu na samoga sebe i utoliko uzdizanje iznad samoga sebe do općenitosti. Promatrati s odstojanja samoga sebe i svoje privatne svrhe zapravo znači: promatrati ih tako kako ih drugi vide. (...) Općenita motrišta, za koja je otvoren obrazovan čovjek, (...) za njega su prisutna samo kao motrišta mogućih drugih.“ Gadamer, 26.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=