76 PULA KAO IZGUBLJENI ZAVIČAJ Bruno DOBRIĆ 1883. godine da su u Austriji car i vlada bili jamac ravnopravnosti svih naroda na temelju cjelokupno-austrijskoga (nadnacionalog) državnog načela, koje je onemogućavalo nacionalnu hegemoniju jednoga naroda nauštrb drugih65. Stoljeće kasnije jednak stav zastupa i istarski talijanski književnik Fulvio Tomizza, koji je nakon Drugoga svjetskog rata zbog političkih prilika u socijalističkoj Jugoslaviji napustio svoj istarski zavičaj66. Gledajući iz današnje perspektive, autorovo naglašavanje mirnoga supostojanja više naroda u austrijskome dijelu Monarhije neće se doimati – unatoč međunacionalnim razmiricama, npr. u Puli – kao subjektivno pretjerivanje jednoga nostalgičnog apologeta bivše Monarhije. Česte nesuglasice među vodstvima nacionalnih stranaka67, koje su se naglašeno očitovale u javnosti (naročito u austrijskome parlamentu), ne bi smjele zakriti činjenicu kako su u austrijskome dijelu Monarhije poštovana prava manjina i da je austrijska vlada bila nadnacionalna jer je štitila interese svih naroda u njezinu sastavu68. Nakon prestanka postojanja Monarhije, u situacijama ugrožene opstojnosti malih država koje su nastale na ruševinama Habsburške Monarhije, pojedini značajni europski intelektualci – npr. austrijski književnici (Židovi) Stefan Zweig i Joseph Roth (nakon pripojenja Austrije Trećemu Reichu 1938.) te češki književnik i disident Milan Kundera (nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku 1968.) – tvrdili su da je Habsburška Monarhija bila jamac slobodnoga opstanka malih naroda u srednjoj i srednjoistočnoj Europi. Zeman dijeli njihovu ocjenu: „Ali nisu samo etničke datosti Monarhije nužno zahtijevale udruživanje svih snaga u tome prostoru, nego 65 U političkoj raspravi, koja je anonimno objavljena 1883., Laginja navodi: „Mi smo uvjereni da jedinstvenost naše dinastije i cjelovitost austrijskih naroda nipošto nije štetna, nego dapače pruža prednosti. (...) Kada se razni narodi u Austriji svim snagama međusobno sukobljuju, time ujedno isključuju ostvarenje vlastitih težnja. (...) Austrija zastupa i štiti višestruke interese“, Laginja, 7. Prije Laginje, slične je stavove zastupao ban Josip Jelačić. 66 „Velik austrougarski kompleks bio je cijenjen zbog svoje velike ujedinjujuće snage, zbog velikog poštovanja prema drugome, prema manjinama, prema različitim narodima; bio je nadnacionalna monarhija (kao višenacionalna monarhija) (monarchia sovranazionale /in quanto plurinazionale/)“, Tomizza, 29. 67 „Često se, doduše, događalo da nacionalnosti zastupaju različite stavove, no te razlike, pogleda li se danas (to se odnosi na sedamdesete godine 20. stoljeća – op. B.D.) usporedbe radi Sjevernu Irsku, Jugoslaviju, Baskiju, Južnu Ameriku, Indokinu, Bliski istok, Indiju, Afriku, južne države SAD-a (...), nisu bile ništa više od bezazlenih prepirki.“ (Zeman) 68 „Dvanaest malih nacija živjelo je na tome prostoru tako izmiješano i raštrkano da ih nije bilo moguće pravedno državnopravno podijeliti. Podjela bi ovu ili onu nacionalnost daleko teže oštetila negoli dotadašnja zajednička nadnacionalna uprava jer je svaka od tih nacija bila (...) sklona tlačiti odgovarajuću susjednu i to, što se nakon 1918. jasno pokazalo, nasilnički i svim sredstvima.“ (Zeman)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=