48 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ sveprisutna i bezvremena, jer ako je dovoljno jaka ne slijedi naše površne promjene, naše starenje, ni razočaravajuću stvarnost, nego teži uvijek istomu, nepromjenjivoj točki? Možda je pisac oblik moći i portal te čežnje našao u ljubavi, pa mu je to omogućilo da izađe iz zatvora „stvarnosti“ naše dimenzije? Jesu li jednoličnost i pravocrtnost okovi što ih možemo raskinuti, jer smo upravo mi odgovorni za njih? Pogledom je ponovno prešao krajolikom, a onda se trgnuo, gotovo poskočivši na klupi. Kao skamenjen zurio je ravno pred sebe, jer učinilo mu se, ili ne... nije mu se učinilo! Na drugom kraju livade ugledao je pisca, ili njemu vrlo sličnu pojavu, koja je za ruku držala djevojku gotovo istovjetnu onoj iz priče. Mirno su šetali drugom stranom livade, uskoro ih je sakrilo deblo velikog hrasta, pa je urednik nagonski ustao i pošao onamo odakle ih je mogao pratiti pogledom, a zatim se, malo zaobišavši hrast, naglo zaustavi zureći, jer sad više nije vidio samo njih. Između drveća, u šumici koja je počinjala s one strane livade, ugledao je snažno svjetlo koje kao da je stajalo među stablima, a par se bez ikakva čuđenja uputio ravno prema njemu. No zato se urednik čudio i to najprije sebi, jer obuzeo ga je neobičan osjećaj, koji zapravo nije bio samo osjećaj, sadržavao je nešto posve tjelesno što ga je neobjašnjivo vuklo naprijed, kao da ga tjera izvanjska sila. Nije se bojao, iako bi se zapravo trebao bojati neobjašnjivih promjena u krajoliku i mogućnosti da je poludio. No nije bilo straha ni pretjeranog čuđenja, a biće mu je sve više obuzimao osjećaj što ga nije mogao odrediti, vrlo blizak nazadrživoj čežnji, bezrazložnom, ali dubokom ganuću i gotovo radosnom iščekivanju, naslutu što ga ne bi mogao izraziti, iako je bio snažniji od svega što bi mogao objasniti. Sve se stopilo u jedan osjećaj koji ga je zapljuskivao, u koji je naprosto uronio, nazaustavljivo ga goneći naprijed, kao da su se snažna, oslobođena čuvstva u njemu spojila u neobjašnjivu jezgru, koja je prožimala i natapala sve oko njega, a poziv svjetlosti privlačio ju je poput magneta. Onaj par došao je do svijetle točke, ali nisu prošli kroz nju ni nastavili put, nego su ušli kao stopivši se s njom. Na trenutak mu se učini da su se zapalili, da ih je obavilo nešto nalik plamenovima, ali razum mu je govorio da ne gore, jer ostali su posve mirni, držeći se za ruke, i potom su nestali. Urednik nastavi hodati pogleda prikovana za svjetlo. Nije se žurio, ali ni oklijevao, koračao je kao da ide točno određenom cilju. Premda se u njemu sve komešalo, tajanstvena sila nezadrživo ga je vukla. Začudo, hodao je vrlo sabrano i odlučno. Još malo i naći će se pred nečime potpuno nepoznatim, ali nije se bojao. Ako je to ulaz, ući će! Što god to bilo, nudilo je nešto, dok ovdje više ništa nije ostalo. Imao je zanimljiv, ali mali časopis koji je propadao, jer ljudi više nisu imali dovoljno mašte. Prije toga uređivao je časopis za poeziju, koji je također propao, kao da više nije bilo
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=