47 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA ćega, no postoji li negdje drugdje nešto što nije praznina? Nije li traženje svijeta koji pripada nama, a i mi njemu, vječna potraga ljudskog senzibiliteta i njegova najljepšeg ploda – umjetnosti? Uvijek smo zamišljali bolja, bliskija ozračja, okruženja, svjetove, težili bliskome, pripadnome, što je ovdje neostvarivo, iako je istodobno tragično nužno. No možda su najdublje čežnje utemeljene, možda tome tako snažno težimo jer je ta „dimenzija“ istinita? Je li piščeva ljubav prema toj djevojci bila stvarna, ostvarena u tom...„drugdje“? Je li se uistinu susreo s najtajanstvenijim, što nemamo pravo nazvati nestvarnim, jer nemamo potrebnog znanja, ni mogućnosti spoznati istinu, a u našem„krivom“ svijetu upravo je to ono „pravo“? Je li odgovor u toj djevojci koju je susreo, nepostojeću u nepostojećem, a stvarniju od stvarnosti u kojoj se on prije toga izgubljeno kretao? Urednik nakratko zatvori oči, a kad ih je otvorio, zaprepašteno pogleda oko sebe, jer učinilo mu se da se svjetlo posve promijenilo. Kad je sjeo na klupu, bilo je kasno popodne, pa se svjetlost već polako gasila, a nebo je zadobilo posebno duboku modrinu prije smrkavanja. No sad je imao dojam da ništa više nije isto. Sunce je jarko sjalo, a tamnozeleno lišće oko njega blistalo je gotovo jutarnjom svjetlošću. Uvidjevši da to nije samo dojam, uznemireno se osvrnuo. Svjetlost je uistinu bila jača, ali kako je to moguće? Nije to bilo zato što su se na nebu odjednom razišli oblaci, jer već danima nije bilo nijednog oblačka. I po položaju Sunca znao je da je jutro, a pogledavši u nebo, jasno je uočio da se Sunce premjestilo – unatrag! Što se događa? Proleti mu misao da je sve nalik slikama što ih je pisac ovdje snimao u razno doba dana. Svjetlost je gotovo na svakoj bila drukčija, kao na Monetovim platnima. Negdje u dubini iznjedrila se neobična misao, zapravo slutnja, jer nije ju mogao smisleno dohvatiti, a kamoli domisliti. Ima li promjena svjetlosti na tim slikama veze... sa čime? S„dimenzijom“? I je li ih pisac doista snimio u razna doba dana, ili su vremenski bile bliže, čak sukcesivne... pa su bile dokaz... čega? Nije mogao dovršiti misao, koja se ponovno prelila u nedohvatnu, neizrecivu slutnju, više nalik gibanju valova na pučini, negoli suvislom tijeku spoznatljivih misli na kakve smo navili. Ni sam nije bio siguran što mu to pada na um, ali možda je ključna riječ bila „navikli“? Je li naše razmišljanje navika, razmišljamo li samo o onome i onako kako smo se„navikli“ misliti, ili se previše toga uvuklo u nas kao gotova „ideologija“ što su nam je drugi nametnuli, jer sami nismo bili u stanju ništa potpuno domisliti? Za nas je jedan dan pravocrtna cjelina kao i sve drugo, a tako zamišljamo i život, za koji postoji metafora „od jutra do večeri“. Ali svjetlost? Slijedi li ona tu ustaljenu, zadanu neminovnost? No što se sad dogodilo sa svjetlošću? Prije nekoliko trenutaka bilo je kasno popodne, a sad je... što? Jutro? Kako je to moguće? Je li se sve promijenilo zato što se promijenila svjetlost koja nadilazi pravocrtnost, poput naše čežnje, koja je u nama
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=