46 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ tografija, a na svima isti prizor, krajolik u gradskom parku – zelena livada okružena razlistalim drvećem, a na sredini se dizao veliki hrast. Pisac je livadu slikao s raznih strana i u razno doba dana, a onda je fotografije zalijepio na zidove sobe. Bio je to običan prizor, no pisca je zbog nečega posebno zanimao, moglo bi se reći da ga je opsjedao. Ondje je očito provodio mnogo vremena. Sudeći po svjetlu i položaju sunca, to je mjesto slikao u svako doba dana, od jutra do večeri, a metereološko vrijeme na slikama bilo je različito. Vrlo sličan, možda isti krajolik pisca je nadahnuo i za vrlo zanimljivu priču u kojoj je to mjesto opisao kao portal, ulaz u drugu, vrlo maštovito razrađenu dimenziju. Kad gazdarica nije gledala, urednik je jednu sliku hitro skinuo sa zida i stavio je u džep, a onda je upitao gdje je računalo, jer u stanu ga nije vidio, a pisac je radove slao elektroničkom poštom. Gazdarica mu je ponovno dobacila vrlo sumnjičav pogled, a onda je odgovorila da je računalo prodala kako bi naplatila stanarinu, ali bilo je prilično staro i nije vrijedilo gotovo ništa. Urednik je sjedio na klupi na rubu livade i zurio u razgranatu krošnju staroga hrasta sa slika u piščevu stanu. Sam sebi doimao se glupo, jer zašto je uopće došao ovamo? Duboko u biću, gdje često više ništa pravo ne raspoznajemo, nego nas vode samo nejasne, ali snažne, ponekad apsurdno nezadržive pokretačke slutnje, proganjao ga je neobičan, neshvatljiv osjećaj da traži nešto vrlo značajno, duboko skrovito, ali bitno, i da tome ne smije izgubiti trag, jer ova mu je potraga neočekivana, jedinstvena prilika da pronađe... što? Tragove ekscentričnog nestaloga pisca, koji je opisivao nemoguće maštarije, zanimljive samo kao intrigantna podvrsta popularnog žanra utemeljenog na neobuzdanim fantazijama i nagađanjima? Da, mjesto u parku gdje je urednik sad sjedio doista je bio krajolik s fotografija što ih je našao u piščevoj sobi i iz priče što ju je nedavno objavio u svom časopisu, a zaokupila ga je neobičnošću i zanimljivom... ludošću? Ali kakve veze ovaj lijep, ali obični dio gradskoga parka ima s portalima u zamišljene dimenzije i s izlazom iz krutog i nestvarnog zatvora stvarnosti? Je li taj čovjek doista uspio probiti najdublji, tajni ulaz u nešto posve drukčije i pukom silinom nezadržive čežnje i ustrajne uvjerenosti u nemoguće prijeći iz naše isprazne „dimenzije“ u stvarniju, sazdanu od naših najtajanstvenijih (i najljubavnijih kao u piščevoj priči?) nasluta i težnji, što ih osjećamo kao stvarne (ponekad i previše), ali mogu li probiti ono što nazivamo stvarnošću i vidimo je kao takvu? Ako čovjek ovdje zapada u beskrajne zablude, ako mu je to sudbina, nije li bezizlaznost i nepredvidivost naše stvarnosti također zabluda, ali i sudbina, pa nikako ne možemo dohvatiti svijet kojemu doista pripadamo, kao što taj svijet doista pripada nama kakvi ustinu jesmo? Je li pisac one priče našao ulaz u to? Osjećao se nepripadan ovom svijetu i stvarnosti, a nepripadnost je praznina lišena nečega prisno ispunjuju-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=