44 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ No stigavši u park, spokojno zelenilo i krošnje visokog drveća imali su uobičajen smirujući učinak, pa se otrijeznio i sam se sebi doimao smiješnim zbog zamišljenih nedoumica, bojazni i zebnji. Usred toga listanja najprije ga je prožela duboka usamljenost, a onda se ponovno jasno sjetio trenutaka s tom vedrom, živahnom i tankoćutnom djevojkom. Inače je sa ženama uvijek bio prilično nespretan i zavidio je ljudima koji su ih osvajali razmetljivošću, nametljivošću i vještim, ispraznim blebetanjem, no s njom se od početka osjećao opušteno i posve naravno, kao da već prilikom prvog susreta nisu bili neznanci, iako je nikad prije nije vidio, nego su se prepoznali, kao da su oboje putnici koji su zapravo pošli od iste točke, iz daleke zemlje prisnosti i čežnje za kojom osjećaju nostalgiju. Mogao joj je reći sve što mu je palo na um, a ona je bila duhovita i neposredna, pa su se skladno nadopunjavali. Činilo mu se da su njihove šetnje u onoj dimenziji bile drukčije, ljubavnije, jer druženje im je obogaćivala još jedna razina nesputanih, neobično izrazivih osjećaja. Često je fotografirao taj park i očaravajuće izmjene svjetlosti u krajoliku, kao da na fotografijama traži nešto, neki dokaz što ga nije mogao primijetiti golim okom. Imao je dojam da se svjetlost ovdje odviše brzo mijenja, gotovo nestvarno brzo i da bi to moglo imati neko značenje, ali kakvo? Danas mu se činilo da se u parku promijenilo nešto više od puke svjetlosti, možda zato što je ušao s drugoga kraja, a ne s one strane s koje je obično ulazio. Učinilo mu se da staza malo drukčije vijuga, a raslinje je više i bujnije, pa nije, kao obično, već izdaleka ugledao poznatu livadu. Prožela ga je neobična pomisao da ga ona čeka i da će to biti još jedan od njihovih uvijek iznova očaravajućih susreta. Premda je bila subota, nigdje šetača, od ulaza u park dovde nije sreo nikoga, odjednom se podignuo vjetar snažno šumeći u granama, što je doprinijelo dojmu samotnosti. Neobičan, ali izrazit osjećaj da nešto nije u redu pojačavao se umjesto da nestane, a kad je napokon iza raslinja ugledao livadu i veliki hrast koji se dizao na sredini, zastane kao ukopan, ugledavši pod stablom (poznatu?) žensku pojavu kako sjedi. Kad je priču primio bradati, dugokos urednik ekscentričnog, ali zanimljivog časopisa, omiljenog u nažalost ograničenu krugu ljubitelja fantastike koja se barem donekle temelji na znanosti, tema ga je privukla, jer bio je sklon neobuzdanim i ne baš trijeznim zamišljanjima, a svidjelo mu se i nekoliko prijašnjih priča toga pisca. I ti su tekstovi govorili o usporednim svjetovima, ili drugim dimenzijama, a temeljili su se na teoriji da se ono značajno što se može dogoditi nužno i događa, ako ne u našoj dimenziji, onda u nekoj koja je s njom usporedna, jer ondje su, zahvaljujući našim drukčijim odlukama, posljedice različite, pa se naš život drukčije odvija, grana se u
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=