43 Mladen JURČIĆ POEZIJA I PROZA Bio je siguran da sve to nije naprosto izmislio kao što je izmišljao ostale svoje uratke, jer njegove druge priče često su se mukotrpno razvijale iz neke temeljne, zanimljive, ali isprva mutne, nerazvijene i nepotpune zamisli. Kad je započinjao, nametalo mu se samo nekoliko snažnih, poticajnih, ali nerazrađenih prizora što ih je trebalo obraditi i postupno izgraditi, a često ni sam nije znao kamo će ga priča odvesti. Razmišljao je, birao, mijenjao, odbacivao zamisli, iako su mu se u početku učinile dobre, čak sjajne, pa je iskušavao druge, a ponekad ga je tijek stvaranja iznenada odvukao u posve drugom, neslućenu smjeru. Velik dio stvaranja svodio se na naporan odabir i usredotočen rad nalik svakom drugom, posve različit od sjećanja, koja su bila trenutna i posve dovršena, sa svojim vrlo stvarnim, gotovo opipljivim, proživjelim ozračjem i osjećajima, bez ikakva njegova uplitanja, mijenjanja, zamišljanja i nadopunjavanja. Činilo mu se da u ovoj priči doista nije stvarao, nego se sjećao, ali čega? Ono što je opisao u priči nikad mu se nije dogodilo, nije upoznao tu i takvu djevojku. Priča ga nije rasteretila, nego ga je još više uznemirila i neprestano ga poticala da traži odgovore, iako je znao da ih neće naći. Bio je svjestan da ni izdaleka nije sve potpuno i točno iznio, iako su sjećanja bila kristalna, čak jasnija od pravih. Pokušavao ih je potpuno odbaciti i zaboraviti, no uvijek su ponovno nezadrživo navirala, pa se uplašio za svoj zdrav razum. Ponekad ga je naprosto razdirala želja za tim drugim, nestvarnim svijetom. Pomišljao je da je možda doista bio ondje, u toj dimenziji, pa se sjeća svega osim samoga prijelaza u nju i iz nje, iz te stvarnosti koja je gotovo posve slična našoj, ali neizmjerno sređenija, a samim tim i nadmoćnija. Ponovno i ponovno pitao se postoji li na nekom nama nezamislivu mjestu, u neshvatljivoj zavjetrini vremena doista svijet koji omogućuje sretnije, povezanije, smislenije i stoga učinkovitije postojanje i gdje naprosto ne gubimo vrijeme? U misli je mogao prizvati sve trenutke što ih je proveo s tom djevojkom, a između ostaloga jasno se i živo sjećao njihovih šetnji u parku koji je doista bio prilično blizu njegove kuće, zapravo je to bilo njemu najbliže i najpoznatije mjesto iz tih lažnih sjećanja, povezano s pravim parkom što ga je dobro poznavao, pa se sad, kad je o svemu tome mozgao, odjednom prenuo i ustao kao da ga je iznenada povuklo nešto nevidljivo, a onda se brzo spremio i izašao. Bio je uznemiren i napet kao da nešto očekuje, prožimala ga je nelagoda. Neodređena, ali oštra zebnja i bojazan miješali su se sa sve dubljom i bolnijom čežnjom, a taj ga je nerazumljiv i zato razdražujući osjećaj vodio. Imao je dojam da nešto neobično i nemoguće u njemu gotovo neizdrživom silinom traži bitno razrješenje u prepoznavanju, ali što bi to i koga mogao prepoznati? Ne možemo prepoznati ono čega nema, a ni sami sebe kakvi smo mogli biti, ali kakvi nikad nismo postali.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=