42 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ lom iznimkom, dodatkom sitnog začina koji bi sve promijenio, omogućivši razvitak smislenog sjemena koje bi utemeljilo bitnu podlogu? Svaki vještiji umjetnik može stvoriti bolji svijet od našega u kojemu je sve što postoji ograničeno, nedovoljno i ne može se probiti do ispunjenja. Zato je razmjerno lako zamisliti daleko bolje, nama prirodno pripadnije i učinkovitije ozračje, u kojemu bi se uz „lijepe“ stvari odvijale i potresne tragičnosti, ali značajnije i smislenije od onih koje se često nasumice odvijaju u „pravom životu“. Ponekad bi se posve izgubio u tim neobjašnjivo živim, lažnim sjećanjima od kojih je ispreo priču, no odakle su došla, tako jasna, izrazito različita od njegovih uobičajenih maštarija? Imao je dojam da ih nije toliko postvario u priči, nego su se sjećanja postvarila u njemu, stvarnija od pravih koja su sve više blijedjela, jer odnosila su se samo na fantomsku „stvarnost“. Pitao se nije li mu se ukazala prilika da nekim čudom baci pogled u koju od drugih dimenzija gdje, kako znanstvenici nagađaju, postoje svjetovi paralelni s našim, a ondje nam se životi drukčije odvijaju, jer stubokom su ih promijenile naše druge, često ispravnije odluke. Ali u tim sjećanjima na nepostojeći svijet, ili koji je postojao u nekoj neshvatljivoj dimenziji, prožimala ga je tako duboka i snažna želja da se često mogao samo na nju usredotočiti, iako joj nije bilo oduška. Nezadrživo je želio zagrliti nju, svoju pratiteljicu iz priče, čvrsto je držati i izjaviti: – Volim te – kao da proglašava i utemeljuje svoj jedini stvarni, vrijedni životni cilj. Radeći na priči, neprestano se pitao kako dočarati ozračje i tankoćutnu različitost tog nedokučiva svijeta kojega je naš, sa svim svojim ljepotama, daljinama i mogućnostima, samo grub putokaz, nabačeni nacrt od kojega bi trebalo početi, pa raditi i graditi kao što umjetnik pomno izgrađuje isprva i njemu samome jedva prepoznatljivu, rijetku ideju. No poslije mnogo truda i nedoumica ipak je sve to uspio oblikovati kako-tako prikladnim izričajima, pa mu se napokon činilo da je priča završena koliko ju je uopće mogao zaokružiti i razumljivo iznijeti, a ono što je ispustio bilo je i njemu samome odviše nedohvatljivo. Svjestan da bi naknadnim, nategnutim razrješavanjem možda sve pokvario, samoga sebe prislio je da pritisne tipku na računalu i svoju umotvorinu pošalje u ekscentričan, ali zanimljiv časopis, vrlo cijenjen među ljubiteljima znastvene fantastike, jer samo je uredništvo te publikacije prihvatilo nekoliko njegovih prijašnjih priča, što su ih inače ostali časopisi odbijali. Priča je bila završena na papiru, ali ne i u stvarnosti, barem ne u onoj koju je poznavao.„Sjećanja“ što ih je stavio na papir i dalje su mu se nametala, jednako tako živa, jasna i bolno čeznutljiva kao i prije. Nije se pročistio, kao inače kad bi na površinu iznio ono što ga je duboko kopkalo.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=