40 POEZIJA I PROZA Mladen JURČIĆ jer bili su dio nedavnih susreta s tom ženom, stvarnom, živahnom, osjećajnom i intenzivnom osobom. Zato mu je na um pala nevjerojatna pomisao da je doista riječ o sjećanjima, ali kakvima kad je sve to izmislio kao i svoje ostale umotvorine i to iz puke želje za nekom punijom, stvarnijom „stvarnošću“ koja bi imala smisleniju, spontaniju, ostvarljiviju jezgru u čijim bi dubinama i ono najunutrašnjije u njemu doista moglo disati, imalo bi zbiljsku ulogu i mjesto u „stvarnosti“? Vjerojatno je bila riječ o rijetkom, iznenadnom i začudno učinkovitom naletu nadahnuća, koje je procvjetalo i razvilo se iz temeljnog osjećaja praznine, izjalovljenja i samotnosti, ali što je uistinu nadahnuće, odakle dolazi i što ga to u stvarnom srcu tako žarko priziva? Premda je priču završio još prije tjedan dana, nije se mogao otresti „sjećanja“ koja su ga nadahnula, a poslije su ostala jednako tako živa i neodoljivo su ga zaokupljala, iako je samoga sebe opominjao da bi ih trebao zanemariti i odbaciti, jer nije baš zdravo što im se tako prepušta. Zapravo su ta sjećanja bila jasnija od pravih; događalo mu se da zaboravlja neke obične stvari i poslove što ih je morao izvršiti u stvarnom životu, pa je počeo zapisivati važnije dnevne zadaće, ali za razliku od njih nije mogao zaboraviti ni najmanju pojedinost tih posebnih, nestvarnih slika. Ponekad mu se činilo da su lažna sjećanja doista stvarnija od stvarnih, jer u njima je dio istinskog ostvarenja njegova bića i duboke čežnje koja u „stvarnomu“ svijetu nije našla ispunjenje. Prilično nesuvislo, ali ogorčeno razmišljao je o tome da je temelj našega postojanja i stvarnosti siva, bezlična patvorina, a većina onoga što nije beznačajno, jadno, nedostojno i lažno samo je oris, predložak, blijed, grubi otisak, ili mutno naslućena mogućnost „pravoga“ svijeta za koji smo stvoreni i koji bi opravdao postojanje golemog, nevjerojatno složenog svemirskog kotača, a time i naše kaotično postojanje, jer neumorna, neprestana komešanja i vrtloženja naših zabluda i zavaravanja ne ukazuju ni na kakvu istinsku, vrijednu sređenost, a ni na sigurnu, dosljednu stvarnost koja bi nam mogla poslužiti kao oslonac. Zapravo smo mi, pomislio je, a ne likovi u našim umjetničkim djelima, blijedi, izmaštani fantomi, iz beznačajnih, nespretno sklepanih priča punih mana, dok su pravi ljudi, događaji i pothvati negdje drugdje, a ne u onome što inače nazivamo stvarnošću. Progonila ga je ta neodređena, duboko čeznutljiva riječ „drugdje“. Činilo mu se da je sve zanimljivo, doista vrijedno i vrhunski ostvarivo posve drugdje, ali gdje? Tamo gdje duboko u srži svega postoji gotovo neprimjetno, tajanstveno zrnce koje sve mijenja, jer tamošnju stvarnost prožima vrlo sitnim, profinjenim, ali bitnim preljevom smislenosti i istinskih mogućnosti? Priča što ju je napisao nije bila sentimentalno sladunjava, ni uljepšana, no u posebnom svijetu u „dimenziji“ u kojoj se odvijala postojala je neodredljiva i neuhvatljiva točka mogućnosti koja je mogla iskoristiti i učiniti djelotvornima tankoćutne
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=