39 Mladen JURČIĆ, Zagreb DIMENZIJA Bio je uvjeren da je upravo napisao svoju najbolju priču. Mogla bi se nazvati ljubavnom, a taj tekst bio je neobičan od samog početka, jer priča mu je pala na um odjednom, kao da je od uvodnog dijela do kraja već posve domišljena, oblikovana i završena, pa nije bilo napornog traženja najtočnijih izraza, uvjerljivog zapleta i tijeka, a ni nesigurnog građenja što životnijih likova i njihovih naravnih, spontanih, dojmljivih dijaloga. Nije bilo ni mukotrpnog, pomnog slikanja prizora koji bi se najprije mutno ocrtavali, a onda se polako popunjavali, postajući određeniji, stvarniji, nego je sve mogao sagledati odjednom, kao kristalno jasnu cjelinu. Zapravo mu se činilo da se naprosto prisjeća onoga što se doista dogodilo, ali u nekom drugom životu ili dimenziji, jer priča nije bila istinita, prizore iz nje nije doista doživio, iako ga je obuzeo neobičan i nelagodan dojam da se prisjeća najljepših i najznačajnijih dana svog života. Odakle mu je onda to„došlo“? Upravo mu je to bilo najvažnije pitanje dok je radio na svom najneobičnijem tekstu, ali zadovoljavajući odgovor nije mogao čak ni jasno pretpostaviti. Pojedine ulomke zapisivao je brzo, bojeći se da ne propusti koju živu, posebno uspjelu i dirljivu pojedinost, jer tijek „sjećanja“ nezaustavljivo je navirao, slike, prizori, dijalozi i događaji dolazili su gotovo istodobno, pa nije morao izmišljati, a kad je završio prvu inačicu, shvatio je da neće morati gotovo ništa mijenjati, nadopunjavati, objašnjavati, brisati, ni brusiti kao što je uvijek radio, jer sve je teklo glatko, naravno, čuvstveno i uvjerljivo, posebno dijalozi koji kao da su mu još zvonili u ušima, (priv. arh.)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=