36 POEZIJA I PROZA Damir D. OCWIRK – Tko prvi knjizi, njegova knjiga! – nasmijao se otac i rukom pokazao prema stubama. – Nisam ni vidio da ona ima škare, jer... – ...i pošteni intelektualci našeg Kotaraaaa... – grmjelo je iz zvučnika. – Danas imam još nekih obaveza, jer... – otac je bezuspješno nadglasao zvučnik i pustio njegovu ruku. Zatim je krenuo probijati se kroz okupljeni narod Kotara S. prema visokom gostu koji je, klateći se na nogama, uzaludno pokušavao presjeći vrpcu na ulazu. Vlatko je odlučio iskoristiti nepažnju milicionara i ponovno se prikrasti u mir još neotvorene knjižnice, u samostalnoj potrazi za tajanstvenim svjetovima o kojima mu je otac pričao. Ušao je opet kroz sporedni ulaz i hrabro prišao krcatim policama. Ali tada je zamijetio Lidiju, predsjednicu Saveza omladine njegovog 8. A razreda. Imala je vesele plave oči, crvenu vrpcu u kosi, bijelu bluzu, kratku plavu suknju i bijele čarape. Bila je najbolja učenica škole i njemu je redovito ispravljala domaće uratke, a on ju je nazivao Lidija Enciklopedija1. Onako sitna, istezala se prema najvišoj polici, podizala ruke, klizala čvrstim mladalačkim grudima po šarenim knjigama... Obgrlio je Lidiju niže struka i pokušao je podići prema željenoj knjizi. No, na pola puta koljena mu popustiše, a glava uletje ispod njezine suknje. Uplašeno je stisnula noge i njegovu glavu između njih. Vlatko je začuo one koračnice u ušima, osjetio vrelinu bedara na obrazima... Uhvatio se rukama za policu te se pokušao uspraviti s Lidijom na ramenima. Vrisnula je pa zašutjela, počela se smijati glasno pa sve tiše, i ponovno vrisnula. Polica se zaljuljala, knjige se obrušiše na njih. Pao je na pod, a ona na njega. Uspio se izvući, pa stao uzmicati četveronoške. Ona ga je sad prepoznala, sustigla i uzjahala. Vani je limena glazba zasvirala iste koračnice, narod gromoglasno zapljeskao, i narodna knjižnica Kotara S. bila je konačno otvorena. Lidija je Vlatka stegnula bedrima još snažnije, dohvatila neku tvrdu knjigu i stala ga mlatiti po stražnjici, glasno brojeći kroz smijeh: – Je’n, dva, tri..., drugar’ce i drugovi... Nekako ju je uspio zbaciti s leđa, istrgnuo knjigu iz ruke i pobjegao iz knjižnice. Narod je u parku navalio na gozbu, praznom knjižnicom odjekivao je Lidijin smijeh... S knjigom, dobro skrivenom u njedrima, pronašao je oca koji je iza žbuna jorgovana opet nešto važno razgovarao s knjižničarkom. I dok mu je srce udaralo poput poludjelog bubnjara, Vlatko je pokazao svoju prvu samostalno izabranu knjigu. 1 Lydia Encyclopedia – poznata pjesma iz filma braće Marx, pjeva je Groucho.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=