35 Damir D. OCWIRK POEZIJA I PROZA dih korica. Neke su pak vesele, neke žalosne, neke pristojne, a neke ne, ima onih koje posuđuješ od svih i svima, ali i onih koje skrivaš od njih. – A, koju ste knjigu tražili vas dvoje? – upitao je Vlatko. – Kojih... dvoje!? – iznenadio se otac, pa brzo nastavio: – Znaš, sine, knjiga ima rabljenih i zapostavljenih, jeftinih i skupih, ima onih o kojima dugo maštaš, a razočaraš se čim ti dospiju u ruke, ima onih koje ti ostanu u lijepom sjećanju, pa i onih koje nastojiš zaboraviti. Ima i onih koje se mogu čitati naslijepo i pipanjem, ali i koje ne treba nikako čitati. Neki vole knjige s puno slika i malo slova, neki pak obrnuto... – Je’n, dva, tri! – zagrmjelo je konačno iz zvučnika. – Drugar’ceee... i drugovi... Otac je zanjihao brkovima, pripalio cigaretu i nastavio s pričom. Dakle, Vlatko nikada neće saznati kakva je neka ako hrabro ne otvori korice i ne prodre u njezin sadržaj, zatim je vrati na policu i prepusti užitku drugog čitatelja, a on se baci na novu. Ali posebno drage knjige Vlatko mora čuvati od nezvanih ruku, što znači da vlastite knjige ne valja posuđivati! Ali, dobro je okoristiti se tuđima, jer to je jeftinije i s manje obaveza. Neke je pak dobro zamotati u šareni omot, jer tada bolje izgledaju, dok su neke izazovnije bez omota... – A, koju ste knjigu tražili vas dvoje? – ponovio je Vlatko. – Kojih... dvoje!? – ponovio je otac, pa opet brzo nastavio: – Kako bi bolje razumio što ti govorim, moraš naučiti dobro čitati, a ono se uči jedino čitanjem; prvo slikovnica, pa zahtjevnijih knjiga. U mladosti se obično puno čita, može bez naočala i u mraku, ali se zato kasnije sve manje čita te se mora služiti pomagalima; čak i pri dobroj rasvjeti. No, ne treba gubiti nadu, jer čitati se može od rane mladosti pa sve dok je čovjek živ. U mladosti je bolje čitati starije i već provjerene knjige, a u starosti novije, te uvijek paziti da na njima ne ostavljaš otiske prstiju ili neke zabilješke koje ti kasnije... – Ti i ona gospođa knjižničarka... – rekao je Vlatko – koja nama bira školsku lektiru. – Ona je drugarica bibliotekarka! – ispravio ga je otac. – Ako je drukčije osloviš, naljutit će se! – Ali, koju?! – Slušaj, Vlatko, svaka knjiga je tajanstven svijet dok je ne pročitaš, a bitno je birati ih samostalno i na miru. Ali, treba imati na umu da na svakoga čitatelja ostavljaju drukčiji dojam. To znači da svaki čitatelj misli kako je samo on pročitao tu knjigu, pa se one tako i ponašaju. Stoga moraš uvijek vladati knjigama, a nikada dopustiti da one zavladaju tobom jer... – Drugovi radnici, seljaci... – na vrhu stubišta knjižnice pojavio se jedan od visokih gostiju u pratnji knjižničarke s golemim škarama u ruci.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=