24 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba suši se pršut, kulenova seka, i trupice su izvučene po obrvama jendeka, pa i mračno je već, valjda to pada noć na polja pamuka. Tad u mom kuferu ribari koćare silnim Velebitom, navegaju kobilice stare kršem, a selaki se jekovito ljute i pucaju đuladima na opasne čarobnice i vile. Utvrđuje se tvrđa frnakapanska i drže noćne straže po cestama za upaljenim buradima. (U mom kuferu postoji i šuma u kojoj noću tartufe tiho traže Malik Domaći i Ivana Orleanska, ali sam ih zagubio između silna svijeta!) U mom su kuferu sve sami katolici, njih bar dobrih pet milijuna. Crkavaju od smijeha dok bacaju lišine, pišaju u kute iz mišine, pljuju si na zjog, jebotebog, zagušljivo puše, hvataju se za guše, ostaju bez duše i mlade i djeveruše i djeca im sva nesnosno trpe. Zatim puni grijeha i u strahu od božje kazne kisaju s tijestom iz prtve, skriveni glavom ispod obične kuhinjske krpe, mole sve svete i svoje vlastite mrtve žene za oprost. Netom iza toga piju i snuju urote razne u kojima su jedino oni žrtve, a nitko drugi ne vrijedi pišljive ispovijedi. U mom je kuferu svak kontra svakoga, zaboga, sade se tikve, šušte listovi duvana, svinje se žiravaju i srce tame ždere, žandari, kraljevi i dame, čupaju tuđe pome i karote, protestiraju, viče se, urla i tuče dabome, divlja i navija, kako se kome već ljuti ili svidi, jebu se majke Boysima i Torcidi, šije, šete, oto, nove, tuti...
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=