23 Hrvoje BARBIR Barba POEZIJA I PROZA Pismo peto: OVAJ MOJ DRAGI STARI KUFER KOJI NOSAM PO MEDELLINU U mom kuferu stanuju plačni Samaritanci. Ja vam nosam njihove brige i žalosti svud za sobom, jer ne voli ih, kažu, nitko. A tu, u mom kuferu, vazda su spremni i čisti za put kao brižno posloženi ručnici. Sve sam im zato pustio unutra po starom: vrag im drži slovo za oltarom, a u klupama komunisti. Cijelo moje selo mjesta u njemu ima: ustaše i partizani udaraju trešete po okolnim opkopima, a domobrani su ionako na postrani i na prisilnom radu, uživaju si dečki u noćnim provodima po gradu Dublinu. Jednom sam ih osobno zamolio da mi pripuste mrvu mjesta u kuferu mom za poeziju moju malu, ali nisu mi više dali: Ne dolaziš u obzir – rekli su – nisi nam baš za nekakvu hvalu, možda jedino za Tina sitno se mjesto kakvo tute nađe. Nu, ako pišeš za estradu, imaš ga i ti koliko ti duša hoće! U mom kuferu igra se neprestano briškula, i striša se, i svak svakome pušta lišo, svi jednako za tim stolom lažu, i mažu, švercaju i kradu, a Oliver i Mišo pjevaju se po sprovodima. U mom se kuferu zato uvijek psuje, ako nikog, a ono vladu. Moj kufer težak je kao najdeblji boškarin. U njem koprcaju se jegulje i brancini, i soparnik se puši,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=