22 POEZIJA I PROZA Hrvoje BARBIR Barba To opet vjerujem ja koji sam ulazio u tople jazbine slinavom njuškom vuka, koji sam derao zečje kože nad raskucalim prsima, imao jezik neosjetljiva crva u labirintu prepunom mrava. Bio sam tek promatrač vlastita zločina, neosjetljiva kamera. Svejednako ljudi se ubijaju i dalje. Svakog božjeg dana. Svejednako dan smjenjuje noć, svejednako tražim oprost svojih anđela. Okružili su me oštrim kopljima amazonski ratnici. Svaka smrt dobiva iskrivljen smisao pa tako će sigurno i moja. Kad izgubi se trag dana u noći, uviđaš da je bit tamnih događanja ipak ova neshvatljiva i nezaslužena ljubav. Zaista, sada izgleda da bih mogao uraditi baš ono što ne želim. Naprimjer, nazvati ovu pjesmu imenom neke španjolske rijeke. Ali ni moji najbjedniji stihovi nikada neće priznati takve laži. Pa mislim na onoga glasnika s Maratonskog polja. Bože, koliko si samo želje ulio njegovim bedrima. I toliko radosti u dah. I još mislim na tisuće mramornih glasova koji ga u hramu straha jekom mrmora strepnjom iščekuju. Oni čine što mogu. Ja činim što moram. Jer lako je koplje zabosti u tlo. Skinuti halamidu. Baciti štit. I samo trčati, trčati. Dok se ne izdahne pobjeda. To podlački predio očekuje sahiba. I sve se ponavlja u različitoj istosti. Njen dah, treptaj srca, zgrčio bi i Mesalinu. I strah Jeruzalema istovjetan je strahu Rima. Sve su molitve iste, i sve je isto kako na početku tako i sada. Ti koji si štilac što čita i krade se ovim stihovima kao seoski dječak prigradskim grobljem, ne znaš kojim sam putem ja ovamo zašao. Vjeruj mi, ove su pjesme gmizale za mnom. Same. Kao zavjetne kitice. Ja sam samo trčao. Ja sam samo bježao.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=