205 Dunja DETONI DUJMIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI govoru glavnoga ženskog lika, profesorice književnosti, udio je standardnoga jezika znatno veći; ona se izražava mješavinom književnoga jezika, koji se dinamizira umjerenim slangom s elementima đačkoga žargona, no preteže urbana inačica međimurskog dijalektalnoga govora, i to u mjeri koja ovisi o sugovornicima ili slušateljima, te također korespondira s osobnom emotivnom angažiranošću u trenutnom kontekstu. Likovi protagonista iz scenarijskog teksta govore isključivo izvornim idiolektom u spektru međimurske kajkavštine, a tek se u rijetkim prilikama naziru tragovi standarda. No bez obzira je li riječ o junacima iz proznog sloja priče, mladoj entuzijastičnoj profesorici, koja pokazuje građansku hrabrost pri otporu lokalnoj eliti te ne pristaje na kompromise, o njezinu mužu koji ne izlazi iz zone ugode i konformizma (zato ga ona i napušta), odnosno o submisivnom nastavničkom zboru – ili je pak riječ o beskompromisnim dramskim junacima, tzv. policijskim zviždačima, okruženima masom onih koji spašavaju vlastitu kožu (a nalaze se među likovima prometnih i interventnih policajaca, narednika, odvjetnika ili suseljana) – u većine je jezik psiholeksičko sredstvo za određivanje karakternih osobina. Bez obzira na to je li riječ o razgovornom jeziku, prožetom humorom i ironijom, pa i širokom paletom psovka u ulozi jezičnih poštapalica, o krhotinama strukovnog diskursa (podjednako u„ženskom“ tekstu kao i „policijskoj“ drami), ili se radi isključivo o kolokvijalnom govoru, interdijalektu, odnosno mjesnim govorima pojedinaca – u ovoj je knjizi individualni jezik u nekih protagonista i katarzičan instrument koji „leži tamo gdje smo najslabiji i najtanji i često je to duboko u nama“ (214). Novak povremeno u priču ubacuje intertekstne digresije, primjerice, forenzični izvještaj, navode s internetskih stranica, razne privatne poruke; napose je efektna odulja župnikova pogrebna propovijed kojom se cinično izjednačuju krivac i žrtva. Nešto je pozornosti posvećeno i Sofoklovu intertekstu, kao rezultatu nastojanja ambiciozne profesorice da na dramskoj grupi s učenicima postavi Antigonu kako bi tom antičkom dramom jakih tenzija anticipirala vlastiti slučaj krivnje, poistovjetivši kor gradskih otaca Tebe s nastavničkim kolektivom, „brzim i skrivenim u osudi“ (117), odnosno ugradivši u reperski kor srednjoškolaca pjev o onima „koji ne znaju prešutjeti, koji govore da bi spasili dušu“ (273). Od početnih redaka do svojevrsnih epiloških slojeva teksta, uvijek se iznova postavlja pitanje cijene osobne slobode u škarama između kompromisa s političkim cinizmom na jednoj strani i lagodne svakodnevice na drugoj te naglašava etička nepredvidljivost„slučajeva“, posebno onih koji su obavijeni sindromom malih sredina u kojima pobuna protiv hipstersko-malograđanske tiranije može završiti na širokom i nestabilnom polju bitke za osobne slobode, ali i pod stalnom ugrozom sramotnoga pada u oportunizam nasuprot radikalnoj odluci o vlastitoj pogibli. Dunja Detoni Dujmić, Zagreb
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=