204 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Dunja DETONI DUJMIĆ birokratskom koruptivnom mrežom u ozračju besramnog politikanstva, koji dovodi do degradacije morala i razuma. Tu je riječ o smrti policajca koji je odbio pokleknuti pred autoritetom korumpiranih policijskih moćnika. Pritom Kristian Novak maestralno povezuje ta dva temata, oba o društvenim ponorima i živome pijesku ljudskih nejednakosti, promatrajući ih na razini policijskog i obrazovnog sustava te otkrivajući lepezu raznih, povremeno i sličnih, artikulacija osobnih dilema i otpora: od pojedinačnih iskoraka i čvrstih uvjerenja do kolebanja, pasivnosti i odustajanja, a sve u znaku mučnih kolektivnih i autoritarnih pritisaka. Novak ujedno preskače i vrstovne ograde: važnu ulogu u ovoj prozi pridaje dramskom narativu/scenariju (koji se razlikuje grafički, a ima i zasebnu paginaciju); taj se dramski slog također pojavljuje u neprerađenom obliku, opremljen nizovima opsežnih didaskalijskih napomena kojima dramski pisac (a pitamo se jesu li on i romanopisac iste osobe?) daje upute glumcima i redateljima kako se što ima postaviti na scenu uz napomene o glumčevu izgledu, starosti, gestama i grimasama te slično („Ispred ulaza je IVO /40/, gromada od čovjeka, odjeven u stare traperice i bijelu majicu. S leđa drži i jednom rukom za vrat steže MUŠKARCA /35/, sitnijeg i naočitijeg od sebe. Drugom rukom prislonio mu je oveći šrafciger na vrat. Muškarac je samo u čarapama, bacaka se, pokušava barem jednom nogom doći do poda, lice mu je gotovo ljubičasto. Izgleda kao da mu je oko vrata anakonda, a ne ljudska ruka. Na vratima stana stoji ŽENA /37/, viče na Ivu i pokušava spriječiti SINA /8/ i KĆER /6/ da izlete na stubište. Šrafciger je prislonjen na vrat Muškarca, na milimetar od uboda.“; Novak: 2023., 22). Spona između obaju tekstualnih slogova prirodna je i lišena autorskog autoriteta: oba sloja podjednako sudjeluju u oblikovanju globalnog narativa i oba imaju oblik izvorne i neprerađene građe, prenesene izravno iz života; dakle, narativne, vrstovne i žanrovske šablone zanemarene su pa s obiju strana scene stižu događaji kao izravni proizvodi pojedinih protagonista, njihovih etičkih, psihičkih i mentalitetskih dispozicija, ali i kao odjeci kvarnih društvenih pojava u širokom spektru tranzicijskih anomalija. U filmskome scenariju kao i u ispovjednom „ženskom“ tekstu likovi svojim riječima transponiraju događaje. Policijska („muška“) drama ima sve fazne oznake prikazivačke progresije i odigrava se izravno pred čitateljevim očima. „Ženska“ ispovijed slijedi progresiju unutarnjeg razvoja i identitetskog sazrijevanja ispovjednoga subjekta i teče usporedo sa sceničnim dijelom teksta. No priča ne bi bila u tolikoj mjeri uvjerljiva da nije potvrđena u jeziku; budući da su likovi preuzeti izravno iz života (a i tema je, kažu, nadahnuta stvarnim događajem u nas), njihov je govor također autentičan i bez potrebe za autorskim intervencijama, ogoljen i prenijet izravno iz životnih sfera. Premda svi govornici pripadaju istome zemljopisnom i jezičnom podneblju, njihovi idiolekti nisu isti, jer se i time potcrtava kako se njihove karakterne, obrazovne, mentalitetne kao ni intelektualne razine ne poklapaju. U
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=