201 Lada ŽIGO ŠPANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI smisao. Ljudsko biće rasipa se na segmente, ne može stići samo sebe u brzini života. I mozak se junaka razlama, jer mislima nitko u prepunjenom svijetu ne može obuhvatiti sebe. Stoga živimo u ulomcima, nepovezano, s neostvarenom žudnjom. Zato je u ovim pričama sve puno asocijacija, retrospekcija, filozofiranja, odnosno nema kronologije, jer svi smo se pogubili u progresu koji nas vodi do iscrpljenja i smrti. Stvarnost svijeta u ovim se pričama otkriva na rubovima realnoga i fantastičnog, jezivog i infantilnog, a mogući izlazi iz zemaljskog pakla opisani su sarkastično. Na jednome mjestu spas se vidi u teleportiranju i izvanzemaljcima, na drugome u novoj „religiji copy-paste“, koja će informacije proglasiti svetim pismom. Ili će pak sve završiti u autoričinoj izmišljenoj Vjekarni u kojoj će se moći kupiti baš sve – od gluposti i sebičnosti do lijekova za produljenje života? Idiotizam svijeta prelazi i u fantazije (zamišljanje sirena za globalnu opasnost u svemiru), ali i u konkretne bizarne aktivnosti poput stavljanje vrećica za infuziju na globus u povodu dana SOS za Zemlju. Svi smo u adresaru smrti, jer thanatos je odavna nadvladao eros. Patološko osvajanje svijeta i narušavanje prirodne harmonije nije napredak života nego napredovanje smrti. U kaosu stvaralačkih i rušilačkih ideja razvijenoga svijeta sve se više ispijaju kokteli perverzije i patetike, pretencioznosti i banalnosti, smiješnoga i šokantnog. Priče Lane Derkač kreću se između dokumentarizma i imaginacije, perverzije i sanjarije, i jako im je teško odrediti „ton“, jer je knjiga tajanstveno slojevita. Ponekad piše u prvome licu, pa priče nalikuju mračnim ispovijedima. Spisateljica zapisuje: „Uvijek kad pomislim na brata, zapravo mislim o dvojnosti ruševina – onih u njemu i onih oko njega. Ali ruševine su uvijek pune pukotina u kojima se život ima gdje skriti. I duh opstanka kroz njih se može provući. Ako zna razabrati one prave pukotine od njihovih imitacija koje vuku, zavedu i navode na udes, poput sirena koje su vabile Odiseja.“ Koliko Lana Derkač znade romantizirati smrt pokazuje priča Balon – na Bundeku riječ se daje i labudovima koji se u svojim lirskim monolozima panično boje podmetnute smrti, odnosno otrova u hrani koju im daju ljudi. Priče Lane Derkač nisu narativno kompaktne, pune su oscilacija kako bi se pokazala nestabilnost ljudskoga bića u svijetu kojem je otkazao organ duhovnosti. Ratovi, korupcija, razna projektiranja i prognoziranja, a s druge strane obmane novih ezoteričnih učitelja života, koji nas uvjeravaju da možemo kupiti bolju budućnost – sve je to suvremeni košmar, urnebes, stampedo napretka koji se preokreće u nemoć. Smrt u ovim pričama nije nešto što dolazi poslije života, ona je simultana s njime – dok živimo, umiremo, opsjednuti strahovima kako kasnimo i kako nam cilj stalno izmiče. Adresar smrti sve je deblji, opasan virus smrti širi se, paradoksalno, zajedno s virusom oportunizma, koji se hrani datim i ništa ne mijenja. Ponekad zablje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=