200 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Lada ŽIGO ŠPANIĆ Priče su strukturno rastrzane, fragmentarne, jer to dolikuje razmrvljenu životu koji se u neredu svega ne može uobličiti u suvislu cjelinu. Tako se u priči miješaju obrisi radnje, refleksije, uspomene, žudnje, odnosno prelazi se s teme na temu, ali sve su promjene odraz poremećenoga svijeta i rastrzane svijesti junakȃ. Lana će Derkač često skrenuti u grotesku, pa tako u jednoj priči junakinja završava u zatvoru jer je ubila čovjeka koji ju je prevario, no baš u odmaku od svijeta ona postaje puno slobodnija i plemenitija. Baš u ćeliji zamišlja runoliste, oblake, glazbu kiše, postaje poetičnom kada ničega nije svjesna. Moramo li se udaljiti od svijeta da bismo ga zavoljeli? Jedna od najboljih priča jest Naša posljednja večera u kojoj se junakinji ukazuje glasovita da Vincijeva slika, no sasvim drukčija – svaki suvremeni „svetac“ svojom destrukcijom ubija dio svemira i svaki umjesto srca ima neki bezdušan predmet, kao da svi ravnodušno najavljuju posljednju večeru na planetu. Jedan na mjestu srca ima kocku, drugi kovanice, treći ladicu s lijekovima, četvrti žice, sljedeći prazninu... Svi su za stolom oboljeli i nemoćni, svi su apostoli izdajnici duha i zvijezde se gase. Ništa više danas nije sveto, dijaboličnost je zaposjela duše, osobito moćne, one koje najavljuju neki „vrli“ novi svijet. Virus konformizma zarazio je planet, reći će spisateljica, a suptilan ljudski duh na ruševinama vlastita života nema uvijek snage izgraditi nov. Derkačeva nakon ove misli prelazi na diskurs o samoubojstvu kojem daje dvostruk smisao – od tragičnoga do smislenoga (opet paradoksalno!), jer suicid kao samovoljna adresa smrti čuva osobu kakva jest, a kojoj bi daljnji život možda oduzeo smisao, emocije, stavove. Potom pripovjedačica opet prelazi na novu ideju, pišući kako bi posvuda trebalo stavljati Pandorine kutije kao upozorenje da se, ispod svih zala, kao posljednji entitet nalazi nada i kako kutiju treba zatvoriti na vrijeme. Mnogo je „mentalnih vježbi“ u ovim pričama koje nisu za zabavu i lagano čitanje – u njih valja prodrijeti, pratiti izmjenu tema i motiva, ulaziti u preobrazbe života i smrti u psihološkim krugovima besmislenog opstanka. Kao da smo bačeni u svijet, i to gori od onoga sartreovskog – život na ovom hiper-razvijenom planetu nije samo tjeskoban, nego i katastrofičan, brutalan, jer stvara neprirodne resurse smrti kao što su kloniranje, atomske bombe i drugi morbidni eksperimenti. Besmisao i umiranje nije samo introspektivno, duhovno, nego i ekscesno. Svagdje oko nas, kako pokazuju pametne priče Lane Derkač, živi smrt, a umire život. Život u ulomcima Ova tragična Knjiga života djeluje pomalo „čudno“, jer je iz nje život iščezao, a opet nekako postoji. Autorica u svojoj misaonoj pustolovini prikazuje dvije strane svijeta – izvana je bučan, raznolik i bombastičan, a iznutra trune, gubi ravnotežu, os i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=