199 Lada ŽIGO ŠPANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI kataklizme. Prva priča Sunce i konopac zadnja je adresa smrti, odnosno sveopća apokalipsa koju glavna junakinja u prvome licu dočarava gotovo ravnodušno, kao nešto što je nužno trebalo doći. Ljudsko silovanje prirode vratilo se tako što je priroda silovala svoga napadača. Mjera za mjeru. Gradilišta su postala rušilišta. Cijeli planet u ovoj kratkoj priči postao je prazno mjesto bez zgrada, institucija, ljudi, više melankolično negoli dramatično (jer eruptivan je bio život prije propasti). Glavna junakinja prolazi gradom u potrazi za hranom, za staništem i u toj praznini počinje, paradoksalno, osjećati neku čudnu puninu duše. Nema oholosti, mobinga, reality-showa, nema natjecanja, trčanja za srećom, koje je puno kompleksa i spoticanja. Praznina joj omogućuje pravi osjećaj posjedovanja – grada, vidika, države, svemira. U tome ništavilu sve je njezino i ona može nanovo, svojom maštom i idejama, uspostaviti unutarnji svijet. To je tek jedan primjer bizarnih dvosmislenosti, kojih je puna ova knjiga, a koja ukida svaku utopiju o uređenom društvu. Prva priča Lane Derkač mogla bi biti nastavak takve „proročanske“ literature o kraju civilizacije koja je zapala u totalitarističku kontrolu nad masama – od Zamjatinova romana Mi, još iz 1924., preko Huxleyjeva Vrloga novog svijeta i Orwellove 1984. No, njezina je distopija opasnija jer je riječ o bliskoj budućnosti, pa je tu, sa sadašnjega motrišta, manje znanstvene fantastike, a mnogo više itekako moguće zbilje. Suvremeno polje smrti Poslije priče o nestanku civilizacije, slijedi ciklus priča A što je bilo prije, koje nas vraćaju u burno naše vrijeme svagdašnje, gdje smrt obitava u svim oblicima, pa čak i onima koji nam se čine jako živim (žurba u gradu nas ubija, ideološki totalitarizmi prijete svijetu, edukatori koji nas uče boljemu životu misle kako je naš život zapravo mrtav...). Lana Derkač stvara priče o raznim vrstama današnje morbidnosti (od znanstvene do medijske), i to bez euforije, bez emocionalne histerije, više s refleksivnom mirnoćom i povremenim filozofskim analizama (samoubojstva, konformizma, egoizma itd.), kako bi pokazala da je patologija stoljeća očekivano otklizala u smrt. Likovi svih priča obični su ljudi u nesretnim brakovima, zli kolege na poslu, a mjesto radnje zbilja je jednako bizarna koliko i transparentna. Sve je i opako realno i sofisticirano, kada je riječ o tehnološkom napretku. Smrt oko nas ima brojne adrese, oblike, čak i fabule – to su ulični huligani, to je znanost s morbidnim idejama, pa i hibridnim ljudsko-životinjskim embrijima za istraživanje teške bolesti, tu su smrti u novinama, tu je i simuliran, nestvaran život koji zamjenjuje realan, smrt je i informacijsko ludilo koje može prasnuti svakoga časa... Po tempiranim bombama, odnosno smrtima, svakoga dana hodamo kao po minskim poljima.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=